Već zagušeni notornom domaćom birokracijom, poduzetnici su odnedavno suočeni s novim birokratskim apsurdom koji ovaj puta stiže iz Bruxellesa. Naime, izvozni poslovi na tržišta van Europske unije, na koje otpada i do trećine ukupnog izvoza, došli su u pitanje jer kupci odbijaju garancije naših izvoznika u koje sve banke u EU moraju ugrađivati tzv. 'bail-in' klauzulu.

Pojednostavljeno, radi se o zahtjevu iz BRRD direktive (Bank Recovery and Resolution Directive), prepisanoj u domaći zakon o sanaciji kreditnih institucija, da sve banke (i financijske institucije) na Starom kontinentu prilikom izdavanja garancija (ili akreditiva) van Unije u ugovore ugrade dodatnu klauzulu. Njom se od vjerovnika, tj. kupca u čije se ime izdaje jamstvo, traži suglasnost da njegovo potraživanje može biti umanjeno, pretvoreno u dionice banke ili poništeno u slučaju da banka zapadne u financijske teškoće. Očekivano, garancije koje dolaze s takvim upozorenjem, umjesto sigurnosti da će posao biti dobro obavljen i s sigurno naplaćen, alarmirale su krajnje kupce koji ih naprosto odbijaju prihvatiti kao valjane.

Umjesto europskih, traže garancije banaka primjerice, iz SAD-a i Japana čija regulativa to ne zahtijeva. Izvoznici su tako suočeni s gubitkom milijunskih poslova, a banke s gubitkom najboljih klijenata koji po garancije moraju u banke van EU, pa u konačnici trpi izvoz i rast. Među pogođenim izvoznicima našao se nedavno i Končar D&ST, dio Končar grupacije, čiji su osnovni biznis transformatori. "Imali smo kupca u Švicarskoj za posao vrijedan oko tri milijuna eura koji nas je tražio 'performance bond', dakle garanciju za dobro izvršenje posla. Garanciju naše banke u vrijednosti oko pola milijuna eura nije želio prihvatiti tražeći brisanje 'bail-in' klauzule te je inzistirao na primjeni švicarskog prava", otkriva član Uprave Petar Vlaić dodajući da u Končaru intenzivno tragaju za mogućim rješenjem.

Premda Švicarska ugovorima praktično funkcionira kao dio EU, ona to pravno nije pa je klauzula obvezna. Ista situacija vrijedi za zemlje regije, kao i azijska te afrička tržišta. "Problem je neprovedivost takvih garancija, jednostavno gube svoju svrhu kao osiguranje u financiranju međunarodne trgovine. Možete objašnjavati kupcima da je riječ tek o birokratskom zahtjevu, ali njegova je zadnja jer je on taj koji ima novac", plastičan je Vlaić. Prodaja Končar D&ST-a godišnje dosegne oko 100 milijuna eura, od čega je 80 posto usmjereno na izvoz, a 30-ak milijuna eura ostvari upravo na trećim tržištima, ponajviše Bliskom istoku. Signal za uzbunu prve su podignule banke, u koje s terena od prosinca stižu informacije klijenata o odbijenim garancijama.

U bankarskim krugovima neslužbeno procjenjuju da se tjedno odbiju od tri do četiri garancije, što ilustrira razmjere problema izvoznika, ali i banaka koje ih prate. Na tu temu prošloga je održan i okrugli stol u organizaciji HGK i ICC-a Hrvatska (Međunarodne trgovačke komore) te DAB-a, na kojem se raspravljalo o nastaloj situaciji.  "Prikupljamo prijedloge za ublažavanje primjene te klauzule i cilj nam je lobirati da se od njezine primjene izumu određeni dijelovi koji se odnose na financiranje trgovine", kaže glavna tajnica ICC-a Hrvatska Sunčanica Skupnjak Kapić. Do kraja tjedna, kaže, ICC Hrvatska će prikupiti prijedloge za rješenja te ih uputiti Ministarstvu financija, kao i na adrese HNB-a i DAB-a.

Kako ugrožavanje izvoza i okretanje klijenata prema bankama izvan EU nisu samo hrvatski već i europski problemi, u lobiranje se uključila i krovna Međunarodna trgovačka komora ICC, koja je još u travnju prošle godine odaslala očitovanje Komisiji o utjecaju na vanjsku trgovinu s trećim zemljama, na koju se, paradoksalno, Unija u budućnosti želi strateški fokusirati. Skupnjak Kapić napominje da se "ne dovodi u pitanje sama direktiva koja pridonosi stabilnosti sustava, već samo njezina primjena na garancije i akreditive". Primjerice, ne želeći ugroziti otočko gospodarstvo, Bank of England suspendirala je klauzulu dok se gordijski čvor ne riješi u briselskim uredima.

U HNB-u zasad su stava da će se pitanje klauzule rješavati sa svakom institucijom i kod svakog ugovora posebno. Je li to prilika za domaću razvojnu banku, na koju se kluzula ne odnosi (jer HBOR nije klasična banka), ili je tek apsurdno rješenje apsurdnog problema, kako drže neki izvoznici? U HBOR-u kažu da je lani zabilježeno znatno povećanje broja i iznosa garancija, isključivo zbog novog modela izdavanja činidbenih garancija. "Na povećanje garantne aktivnosti HBOR-a nije utjecala primjena bail-in klauzule na poslovne banke", ističu. U 2015. HBOR je izdao 48 izvoznih bankarskih garancija, gotovo 70% više nego 2014., vrijednih 2,86 mlrd. kn, od čega je polovica izdana za zemlje izvan EU.