Kad se strane investitore pita zašto im Hrvatska nije broj jedan destinacija za ulaganje u ovom dijelu Europe, uz dobro poznatu lepezu problema poput preskupe države, šume birokracije, lokalnih šerifa i korupcije, u 9 od 10 slučajeva visoko na ljestvici bude i visoka cijena rada.

Stoga su najave iz Banskih dvora da ovog ljeta neće biti odmora za radnu skupinu stručnjaka veća da će pod palicom ministra financija Zdravka Marića raditi na valu fiskalnih rasterećenja, četvrtom po redu, odmah donijele poplavu ideja u kojem smjeru ići.

Iz redova poslodavaca ponovno se ponavlja staro rješenje koje je na stolu bilo i prošle godine o ukidanju najviše stope poreza na dohodak od 36 posto (ili alternative značajnog dizanja porezne osnovice za njezinu primjenu).

Ta bi mjera, argumentiraju stručnjaci, dovela do privlačenja investicija u industrije koje stvaraju veću dodanu vrijednost želimo li provući regionalna sjedišta kompanija, centre kompetencije i istraživačke centre, ali i spriječiti odljev kvalitetnih, visokoobrazovanih stručnjaka iz zemlje.

Premda je ministar financija već signalizirao da se razmišlja u tom smjeru, politički je to vrući krumpir zbog sindikata i fame stvorene u javnosti da se time ide na ruku onima s visokim plaćama. Sindikalni čelnici stava su da bi to značilo ukidanje progresivnosti oporezivanja dohotka i ukidanje socijalne pravednosti koja je u biti samog temelja države. Ukidanje maksimalne stope već godinama predlaže Udruga stranih ulagača u preporukama za poboljšanje poslovne klime u svojoj tzv. Bijeloj knjizi.

Predsjednik Udruženja Mladen Fogec smatra da se argumentacija da se ukidanjem najviše stope ide na ruku onima s najvišim plaćama, a ne onima koji imaju niske plaće, zapravo svodi na okretanje teza. Upozorava da se plaća mora gledati kao bruto, a porez je individualna kategorija. Oni s niskim plaćama ni dosad nisu bili zahvaćeni škarama poreza na dohodak, dok bi oni s višim primanjima mogli bi plaćati manje uz napomenu da se njima ništa ne daje već su oni koji će manje davati.

“Što se čeka s implementacijom? Kako ćete drugačije privući stručnjake da dođu raditi u Hrvatsku?”, pita se. Prosječna bruto plaća u Hrvatskoj dosegnula je 8733 kune u travnju, što je 313 kuna (3,7%) više nego u isto vrijeme lani. Istodobno, prosječna neto plaća bila je 6434 kune, odnosno za 214 kuna (3,4%) veća na godišnjoj razini.

Statistički podaci govore da je najviša prosječna neto plaća isplaćena u farmaceutskoj industriji, u iznosu 11.505 kuna, a najniža od 4228 kuna u kategoriji ostale osobne uslužne djelatnosti. U Hrvatskoj gospodarskoj komori ističu da se u godinu dana, promatrajući travanj, najveći porast prosječne plaće za čak petinu dogodio u farmaceutskoj proizvodnji, dok je smanjenje zabilježeno u pet djelatnosti koje je rezom predvodila brodogradnja. Rast plaća nije samo domaća specifičnost već se ono događa u cijeloj Europi iako sporije, no u susjednim  zemljama i značajno brže. U prva tri ovogodišnja mjeseca, što su zadnji dostupni podaci, troškovi rada po satu u Hrvatskoj su porasli 4,2 posto u godinu dana. U 28 članica EU rast je iznosio sporijih 2,6 posto, dok je u Rumunjskoj skočio čak 16,3%, a u Bugarskoj 12,9%. Slijede Slovačka (8,7%), Latvija (8,5%), Slovenija (8%) te Češka (7,7 posto).

U Komori ističu da je konvergencija plaća prema europskom prosjeku sve ubrzanija, a razlika između visine plaća u Hrvatskoj i dijela zemalja sve manja. Plaće je prema gore poguralo iseljavanje koje je u relativno kratkom vremenu ogolilo loše demografske trendove.

U potrazi za bolje plaćenim poslovima i većim standardom u inozemstvo se nakon ulaska u EU iselilo oko 300.000 ljudi, a neke procjene idu i znatno više, prema 400.000. Koliko točno, ne zna se jer službenih brojki nema. Tako je u posljednje dvije godine manjak radnika iskočio kao glavna briga poslodavaca zbog čega su neki već bili prisiljeni staviti ključ u bravu. Stanje je alarmantno, na vrhuncu sezone na obali nema kuhara, konobara, pizza majstora, a čišćenje apartmana stoji kao suho zlato jer ih nema tko urediti kad odu gosti… 

Nužno je povećati zaposlenost

Vlada je nedavno odobrila hitne kvote za strane radnike u turizmu da sezona ne bude ugrožena, no jasno je da je to tek vatrogasna mjera, a problem prisutan i u svim ostalim granama gospodarstva. U slikama ispražnjene Slavonije i Like, otkud su se radnici umjesto na Jadran uputili prema Austriji i Njemačkoj, nameću se dva pitanja: Kako privući investicije bez radnika i koliki će biti ekonomski kapacitet Hrvatske za, recimo 10 godina? Ljudi su ti koji rade i stvaraju vrijednost pa uspješnog gospodarstva nema bez ljudi i mudrih ekonomskih politika.

Demografske procjene (bez iseljavanja!) ocjenjuju da će do 2050. u Hrvatskoj biti oko 800.000 ljudi manje nego danas pa bi Hrvatska mogla imati tek oko 3,2 milijuna stanovnika. S nestankom ljudi nestaje i radna snaga; u dobnoj skupini od 25 do 45 godina bit će 387.000 ljudi manje, uz još 237.000 onih između 50. i 64. godine života, dok će uzdržavanih starijih osoba iznad 65 godina biti 158.000 više. Zato je prije tjedan dana bombastično odjeknuo sastanak poduzetnika Mate Rimca i predstavnika Porschea i Hyundaija,  s izaslanstvom Vlade predvođenim premijerom Andrejem Plenkovićem o potencijalu za ulaganje autoindustrije u Hrvatskoj. No, privlačenje takve industrije koja zahtijeva stručnjake i kreativce teško je moguće bez matematike koja ulagačima drži vodu i, između ostalog, konkurentne cijene rada. Ili, kako je ilustrativno rekao zamjenik predsjednika izvršnog odbora Porschea Lutz Meschke: “U Hrvatskoj je potreban interes za autoindustriju kakav postoji i za nogometnu reprezentaciju. Dobit ćete našu potporu u tehnologiji i iskustvu.

No, to neće biti dovoljno”. S obzirom na iseljavanje i  demografiju i u narednom razdoblju očekuje se rast plaća, no on mora pratiti produktivnost inače nije održiv u dugom roku. U HGK smatraju da produktivnost tvrtki prisiljenih na dizanje plaća kako bi zadržali zaposlenika zasad nije ugrožena te očekuju da će pod pritiskom manjka radnika u pojedinim strukama plaće će rasti brže od produktivnosti, ali u okvirima koji “zasad ne ugrožavaju makroekonomsku stabilnost”.

Da bi ljudi ostali raditi, ulagači investirali, a zdravstveni i mirovinski sustav ne bi urušili u potpunosti, nužno je povećati zaposlenost i plaće. No, kome? Dok se u privatnom sektoru svako radno mjesto važe ovisno o potrebama, u javnom sektoru i državnim tvrtkama radna mjesta i plaće stvaraju se potezom pera a stečena prava ostaju zacementirana. Ekonomist Velimir Šonje u nedavnom je intervjuu Poslovnom dnevniku rekao da je reforma plaća u javnom sektoru, uvođenje jedinstvenih kriterija, depolitizacija i politike stimulacija, majka svih reformi. Drugim riječima, plaće moraju rasti (i) u javnom sektoru, no po zdravim pravilima kao i u privatnom sektoru. Onima koji su angažirani na reformama, povećavaju efikasnost, ljudima koji dobro rade svoj posao, bili oni liječnici ili ministri.

“To znači da ne može netko tko radi u administraciji nejasno definirane poslove ili kontrolira neki uzaludan propis imati plaću kao medicinska sestra. Neke se plaće moraju i smanjiti, a neka radna mjesta zbog digitalizacije i bolje organizacije jednostavno – nestati”, smatra Šonje. Umjesto fiktivne uravnilovke dobio bi se manji broj bolje plaćenih ljudi u efikasnijem sustavu koji bi funkcionirao na korist građanima i poduzetnicima, a ukupan trošak bi bio podnošljiviji od troška aktualnog glomaznog aparata, kaže.

Tu je i, metaforički bonus; manje nepotizma, korupcije i zapošljavanja po stranačkim iskaznicama.

Isprepletenost problematike plaća i demografije tako treba imati na umu i kod rješenja.

Pitanje političke potpore

Snižavanje troška rada može se provesti kroz reformu sustava olakšica za djecu od čega sada korist imaju samo ljudi s većim plaćama već transfer na plaću za dijete treba dobiti bez obzira kolika je plaća, smatra Šonje, i sam pobornik ukidanja najviše stope poreza na dohodak. Ide i korak dalje smatrajući da opću stopu poreza na dohodak treba smanjiti sa sadašnjih 24% na barem 20% uz određeno povećanje neoporezivog dijela, no to otvara pitanje političke potpore jer je prihod od oporezivanja dohotka glavni priljev lokalnih jedinica koje onda ostaju na suhom. No, plaće su samo manji dio zavodljive igre privlačenja investitora.

Želi li Hrvatska moderne strane  investicije koje bi donijele pristup većim tržištima, tehnologiju i integraciju u lance vrijednosti, ali i dramatično povećale produktivnost, s njim i životni standard (u manjoj mjeri i broj zaposlenih) mora se riješiti pitanje nekonkurentnosti. Nijedna Vlada dosad, uljučujući i postojeću koja se osim fiskalnim zahvatima de facto bavila  Uljanikom i Agrokorom, nije odradila puno.

Od reformi se bježi da se ne diraju povlaštene skupine poput branitelja pa je druga strana te medalje spora i skupa administracija, visok porezni teret, prevelik udio države u gospodarstvu i skup rad koji guše poduzetnike i demotivira ulagače. To će se najbolje vidjeti kad ona radna skupina s početka teksta bude tražila načine poreznog rasterećenja balansirajući između lobista s jedne strane i političke trgovine s druge.