Hrvoje Stojić, glavni ekonomist Hypo Alpe-Adria banke, još je jednom potvrdio reputaciju realiste među kolegama. Projekcije o rastu iduće godine prekrojio je u očekivanja još jedne, sedme po redu recesijske godine. Zašto Hrvatska uporno posrće u krizi i koje "tempirane bombe" tek otkucavaju na putu oporavka govori za Poslovni dnevnik.

Za razliku od ekonomista, premijer Zoran Milanović ponavlja da opsesija štednjom Europi nije donijela ništa dobra te da je to krivi put za Hrvatsku. Ako su stvari tako čiste zašto postoji jaz?
Štednja je za Hrvatsku neminovna jer imamo previsoku razinu potrošnje, a premalu akumulaciju, što znači da ovisimo o inozemnim financijerima. Dojam je kako bi se Hrvatska rado svrstala u kamp s Francuskom i Italijom za provedbu ciljane fiskalne konsolidacije, koja se svodi na porezno rasterećenje uz postepenu racionalizaciju socijalnih prava, što rezultira sporijom konsolidacijom. Tu je samo jedan 'mali' problem- zemlje koje to predlažu nemaju previše gospodarsko-reformskog-restrukturirajućeg kredibiliteta; ni te dvije, a posebno ne Hrvatska. To će se vidjeti kroz ocjenu prve godine u Proceduri prekomjernog deficita,  koja vjerojatno neće biti pozitivna jer su reformski sadržaji na rashodnoj strani proračuna izostali.

Još nema proračuna za 2015., ulazimo u predizbornu godinu. Što očekujete?
Očekujem, nažalost, daljnje oslanjanje na prihodovnu stranu poput cjelogodišnjeg efekta transfera štednje beneficiranih radnika u proračun i povećane stope doprinosa za zdravstvo. To su dva glavna poteza kojima se provodi fiskalna konsolidacija, a mijenjaju se i trošarine. Na rashodnoj strani za očekivati su samo kozmetički potezi, dok će potrebnih i nužnih rezova biti premalo. S obzirom da gospodarstvo, štoviše, ostaje u recesiji, zasad ne vidim kako bi se udio deficita u BDP-u mogao smanjiti iduće godine. Izborni ciklusi općenito nisu razdoblja kada jača sklonost reformama.

Rekli ste da je za rast najveći uteg javni dug?
Hrvatska tek treba stabilizirati javni dug, a rast smo dosad temeljili na dugu, čak je i u godinama krize nesmetano zaduživanje doprinosilo stabilizaciji BDP-a i financijskoj stabilnosti. Sad smo u situaciji da javni sektor i državne tvrtke moraju smanjiti dužničku polugu i provesti nužno restrukturiranje. Iduće godine javni će dug sigurno premašiti razinu od 80 posto BDP-a. To su razine na kojima se objektivno postavlja pitanje restrukturiranja duga u gospodarstvu koje nikako da pokrene rast. Dug se može smanjiti ili kroz fiskalnu konsolidaciju i smanjenje deficita reformama, privatizacijom ili poticanjem rasta.

Monetizacijom?
Radi se o potrebnom projektu koji kroz povrat dijela duga u duljem roku pridonosi stabilizaciji duga i padu kamata jer se mogu zatvoriti neki kreditni aranžmani ugovoreni po vrlo nepovoljnim uvjetima, primjerice oni iz 2009. Monetizacija će inicijalno povećati javni dug jer se garancije računaju u dug, ali to nije razlog da se od nje odustane. Privatni koncesionari mogu povećati efikasnost, primjerice uvođenjem vinjeta koje bi spustile prosječnu cijenu vožnje te kroz pojačani promet povećale isplativost naknadnih komercijalnih sadržaja. Nesumnjivo, postoji i rizik da se dobivenim novcem financira izborna potrošnja. U situaciji kad se gospodarstvo razdužuje, modeli poput koncesioniranja, EU fondova, podrške međunarodnih financijskih institucija (EBRD, EIB) te privlačenja equity kapitala su imperativ za financiranje investicija.

Što ako Vlada ne napravi konkretne korake kao dosad?
Slijedi nam pritisak na kreditni rejting pa će nas tržište spontano prisiliti na reforme i fiskalnu konsolidaciju, baš kao na primjeru perifernih članica eurozone, posebno Grčke i Portugala.

U kojem roku se taj scenarij može ostvariti?
Teško je reći. Stvorena je iluzija lakog zaduživanja,  jer ECB i Japanska centralna banka započinju dosad neviđenu monetarnu relaksaciju. No pitanje je što će se dogoditi u epizodama averzije prema riziku i kad referentne kamate počnu rasti. Ako se uporno nastavi s odgađanjem reformi, moglo bi doći do naglog otrježnjenja.

Slažete li se s ocjenama da se rastom kamatnih stopa i prelaskom granice od 7 posto Hrvatska preko noći može naći pred bankrotom?
Mi smo najbrže rastuća ekonomija po kriteriju rasta kamatnih troškova na javni dug, a sve kamatne stope iznad 4 i5 posto, s obzirom na relativno nisku potencijalnu stopu rasta, dugoročno su neodržive. Daleko smo još od bankrota, no pritisci na restrukturiranje duga će rasti. 

Od svih rizika, što najviše prijeti ekonomiji?
Predstečajne nagodbe. One su prespore i njima se ništa suštinski ne događa; očiste se bilance, ali nema svježeg kapitala, nema promjene strategije tih tvrtki, a često ni menadžmenta. To su glavni razlozi zašto takve tvrtke nitko ne želi financirati ili uliti novi kapital. Pogotovo jer su predstečajne nagodbe suštinski pogrešno shvaćene kao alat oprosta djela duga, a ne zaštite vjerovnika.

Govorimo o potraživanjima u visini oko 18% BDP-a. Nije li to krivica banaka koje su, kao najveći vjerovnici, podržale planove restrukturiranja? A sad kažu da ti planovi nisu dobri i ne žele kreditirati? 
Banke nisu te koje rade strategiju tvrtke, a osim banaka najveći vjerovnik je i država. U prvoj fazi ključno je provesti čišćenje bilanci i to se dobro radi. Banke su spremne i voljne pomoći gdje god za to ima argumentiranog opravdanja, ali za dalje je potreban svježi kapital i promjena poslovnog modela tvrtke za koje ne odgovaraju banke već vlasnici. Banka nije prirodan financijer za rizičan kapital, koji ako je poslovni plan dobar, tvrtke mogu tražiti od fondova rizičnog kapitala, međunarodnih financijskih institucija i strateških investitora. 

Dakle, predstečajne nagodbe su odgođeni stečajevi?
Nažalost da, u velikom broju slučajeva. 

Jesu li one prijetnja novom recesijom?
Ukoliko prerastu u sistemski problem, svakako da.

Kako izbjeći taj scenarij?
Treba jačati nebankarsko financiranje, širiti bazu potencijalnih investitora u posrnule tvrtke, uz energično olakšavanje uvjeta poslovanja. Nitko neće ulagati ako ne ostvari zahtijevanu, za rizik prilagođenu, stopu povrata na uloženi kapital.

Još lupamo glavom o zid

Na čemu temeljite očekivanja o rastu BDP-a 2016. godine?

Prije svega zbog bržeg rasta u eurozoni, a nakon domaćih izbora imamo priliku za ubrzanje reformi i olakšavanje uvjeta poslovanja. U 2016. moguć je prvi značajniji priljev novca iz EU fondova. Očekujemo rast izvoza 2015. te ubrzanje u 2016., te da novoj dinamici doprinesu mala i srednja poduzeća, što je već danas izuzetno pozitivno. No, ne ojača li konkurentnosti, trenutni tempo rasta izvoza nije baš održiv. U ožujku sam rekao kako se gospodarstvo našlo pred zidom, ali i da se tu mogu pronaći vrata ako se suštinski pozabavimo s problemom. Pola godine kasnije čini se da još samo lupamo glavom o taj zid.