Doprinos stopi rasta EU fondova hrvatskom BDP-a posljednjih godina bio je do 1,5 postotnih bodova, a ove godine bi mogao biti čak do 2 postotna boda. Dakle, polovica rasta podržana je priljevom EU fondova, objašnjava Hrvoje Stojić, glavni ekonomist Hrvatske udruge poslodavaca, u intervjuu za Poslovni dnevnik.
Stojić se opravdano pita na čemu ćemo temeljiti rast kada više nećemo moći računati na toliki EU novac ističući da hitno moramo jačati konkurentnost privatnog sektora. Objašnjava i kako, no za početak daje sliku stanja i izazova s kojima se oni koji izvoze trenutno suočavaju.
Njemačko gospodarstvo usporava. Što se događa kod našeg najvećeg trgovinskog partnera?
Za nekoliko tjedana vjerojatno ćemo dobiti i službenu potvrdu da je Njemačka opet ušla u plitku recesiju. Ako gledamo s aspekta naše industrijske proizvodnje, jest da bi njemačka proizvodnja ove godine mogla realno pasti 2,5 do 3%, odnosno ostat će neko vrijeme ispod rekordne razine koju je dosegnula 2018. To nije posljedica samo loših ekonomskih politika, odnosno fragmentacije svjetske trgovine, već Njemačka ima problem i s privlačenjem investicija u privatnom sektoru uz već poznatu činjenicu da zaostaju investicije tamošnjeg javnog sektora. Najjača europska ekonomija sve više zaostaje za usporedivim zemljama uslijed pogoršanja administrativnih uvjeta poslovanja, energetske politike pa čak i niže porezne konkurentnosti u tretmanu dobiti poduzeća te dohotka od nesamostalnog rada.
Na koje još izazove moraju računati domaći poduzetnici?
Financijska tržišta očekuju da će vodeće centralne banke (ESB, Fed) smanjiti referentne kamate, što sugerira da je vjerojatnost recesije porasla. Pogoršale su se i prilike na američkom tržištu rada. Mi smo relativno zaštićeni zbog ulaska u europodručje te zahvaljujući snažnom poboljšanju trendova u domaćim javnim financijama proteklih godina. No, ne smijemo se previše opustiti na fiskalnom planu, jer ako narušimo stabilnost na kojoj smo radili gotovo deset godina onda bismo lako mogli ugroziti šanse podizanja kreditnog rejtinga na razinu A minus.
Trebamo zadržati fiskalnu disciplinu, spuštati javni dug ispod razine od 60% BDP-a te zadržati deficit proračuna ispod 3% BDP-a. Po jenjavanju inflacije, izuzetno je važno održati relativno visoku putanju rasta BDP-a od oko 3%. To je naša potencijalna stopa rasta u kratkom roku, no potrebno ju je zadržati i po povlačenju plime EU fondova, što nas čeka za dvije do tri godine. Doprinos EU fondova stopi rasta zadnjih godina je bio do 1,5 postotni bod, a ove godine bi mogao biti čak do 2 postotna boda, što znači da je otprilike polovica realne stope rasta podržana EU fondovima.
Bitno je, dakle, iskoristiti europski novac za jačanje gospodarstva. Koristimo li mi taj novac za tu svrhu?
EU fondovi nove generacije uglavnom su namijenjeni razvoju javnih investicija u cilju jačanja domaće infrastrukture u širem smislu. Članice HUP-a ističu da je važno imati precizne informacije o tome u kojoj je fazi svaka od investicija financirana iz NPOO-a, s obzirom na to da se veliki broj pokrenutih projekata mora završiti do 30. lipnja 2026. Treba redovno objavljivati točne statuse i akcijski plan postizanja ciljeva tijekom iduće dvije godine, kao i koliko je krajnjih korisnika po projektu, kad su planirane njihove nabave i izvršenja aktivnosti te koji korisnik koliko doprinosi pojedinom investicijskom cilju.
Za održivu stopu rasta BDP-a su, međutim, bitnije investicije koje provodi poslovni sektor. Lani su narasle za čak 27,8%, no pritom nema mjesta za euforiju jer Hrvatska u narednom razdoblju mora adekvatno adresirati glavne izazove među kojima je i očekivanje smanjenja radne populacije za više od 100 tisuća ljudi kroz iduće četiri godine te na održiv način preokrenuti negativni trend kretanja udjela poslovnih investicija u BDP-u (s 13,8% u 2017. na 11,4% u 2022.) u smjeru dostizanja prosjeka EU, odnosno strukturno slične CEE regije od oko 14% BDP-a.
Ako želimo zadržati snažniji realni rast produktivnosti te u konačnici BDP-a i ukupnih primanja zaposlenih te relativno povećavati standard prema prosjeku EU i nakon povlačenja plime EU fondova, potrebna nam je nova investicijska paradigma stoga moramo nastaviti jačati atraktivnost Hrvatske kao investicijske destinacije. Dobar znak je da smo na OECD-ovoj PMR (Product Market Regulation) ljestvici napredovali te je razina regulacije smanjena za gotovo 20%. To je smjer koji bi trebali nastaviti, ali ono čemu u domaćoj ekonomiji i dalje svjedočimo je donošenje propisa koji izazivaju visok stupanj neizvjesnosti za poslovnu zajednicu. Primjeri za to su porez na ekstra dobit i Zakon o trgovini.
Kako ojačati Hrvatsku kao investicijsku destinaciju?
Ciljano privlačenje i poticanje ulaganja u tvrtke s visokom dodanom vrijednošću po zaposlenom, koje vrijednošću i učincima utječu na rast izvoza, usvajanje visoke tehnologije i novih znanja, širenje lanaca nabave te razvoj pratećeg poslovnog ekosustava, donose potencijal cjelokupne gospodarske strukture. Hrvatska je svojedobno imala dobar Zakon o poticanju ulaganja no on je u međuvremenu postao nekonkurentan, s obzirom na to da su mnoge zemlje povećale subvencije kojima podržavaju investicije. HUP-a se stoga zalaže za izmjene Zakona o poticanju ulaganja.
Potrebna je njegova revizija u korist investicija u industriju 4.0 i tehnološki napredne sustave kroz ukidanje smanjenja poticaja na investicije u vrijednosti od EUR 50-100 milijuna uz produljenje roka korištenja poticaja i/ili definiciju istog od početka prodaje proizvoda kao rezultata investicije. Za mnoge sektore su važne porezna i energetska konkurentnost. Imamo porezni klin koji je nešto niži od prosjeka EU-a, ali činjenica jest da 12 članica EU-a, i to mahom srednjoistočnih s kojima se natječemo za investicije, imaju niži porezni klin na bruto plaću višu od 2500 eura.
Primanja te razine imaju stručnjaci, liječnici inženjeri, IT-ovci – zaposlenici koji nose sektore budućnosti. To se ne smije tretirati kao plaća koja mora biti dodatno oporezovana. Ako želimo investicije u sektore koji stvaraju visoku dodanu vrijednost i zapošljavati ljude na bolje plaćenim radnim mjestima, onda rad moramo porezno rasteretiti. Prijedlog HUP-a je da se porezni klin spusti na razinu top 5 najkonkurentnijih članica EU, što znači rasterećenje i do 10 postotnih bodova.
Lani su hrvatske tvrtke po prvi put plaćale višu cijenu električne energije u odnosu na prosjek EU. U Hrvatskoj, za razliku od većine članica EU, tvrtke plaćaju višu cijenu električne energije nego kućanstva. To izravno utječe na konkurentnost tvrtki. Potrebno je smanjiti razliku u cijeni energenata koju plaća gospodarstvo u odnosu na cijenu garantiranu za kućanstva. Iako se državne potpore za istraživanja, razvoj i inovacije (RDI) napokon u novom
Zakonu prikazuju kao umanjenje porezne osnovice, poduzetnici Zakon ne prepoznaju kao adekvatan instrument za poticanje povećanja ulaganja zbog administrativnih opterećenja te zbog niskog intenziteta potpora.
Prostor za rasterećenje rada trebao bi biti otvoren uvođenjem poreza na nekretnine. Je li to dobar smjer?
Porezne promjene idu u dobrom smjeru u kontekstu porezne pravednosti, na kojoj HUP inzistira. U Hrvatskoj je napokon ojačala svijest o tome da bi porezno opterećenje trebalo transferirati s rada na imovinu. Također se razmišlja o vrijednosnom konceptu oporezivanja nekretnina, kojeg koristi niz razvijenih ekonomija kako bi rasteretile zaposlene, odnosno gospodarstvo. Alternativni oblici oporezivanja također pozitivno djeluju na cikličnost poreznog sustava jer ako zemlja upadne u recesiju te joj padnu prihodi od PDV-a ili poreza na dohodak, ima zaštitu od prihoda od porezna na nekretnine. Ti prihodi, naime, nisu ciklični što daje stabilnost proračunu.
No, koliko je dobro da konstantno imamo porezne izmjene?
Najbolje je imati dugoročno stabilan porezni sustav bez većih izmjena no izmjene su u današnjim okolnostima traženja instrumenata za jačanje konkurentnosti – neminovnost. Porezno rasterećenje plaća je ponovno postalo aktualno na razini Unije. Nama možda najbliži primjer je Austrija. Oni se zalažu za smanjenje niže stope poreza na dohodak s 20 na 15% i za povećanje praga za primjenu više stope.
Na tom su tragu i HUP-ovi zahtjevi. Hrvatska bi nižu stopu trebala spustiti. Ako ne na 10, onda na 15 posto, da budemo konkurentniji u odnosu na susjedne ekonomije jer zemlje oko nas poput BiH, Srbije, Bugarske pa i Mađarske imaju niže porezne stope. Niža porezna stopa direktno utječe na izbor proizvodne lokacije za veće tvrtke u radno intenzivnim djelatnostima. Zadržavanjem više stope poreza na dohodak, zadržava se progresivnost u sustavu, ali se povećanjem praga njene primjene omogućuje rasterećenje visokokvalificiranih radnika u tvrtkama koja stvaraju višu dodanu vrijednost, a ta su nam radna mjesta nužna za razvojne pomake cjelokupne ekonomije.
Osim toga, s obzirom na to da prihodi od poreza na dohodak pripadaju jedinicama lokalne samouprave (JLS) – ovo je i prilika lokalnim jedinicama da se natječu za ona poduzeća i djelatnosti koja stvaraju višu dodanu vrijednost te isplaćuju plaće koje nude viši standard cijele zajednice.
Kakav bi utjecaj smanjene stopa poreza na dohodak imalo na JLS-ove, kojima je to glavni izvor prihoda?
Njima su u odnosu na 2019. prihodi od poreza na dohodak povećani dva i pol puta. Troškovi im sigurno nisu toliko porasli. Lokalna država već nekoliko godina zaredom bilježi suficit. Pozitivna praksa bi bila “investirati” taj suficit u porezno rasterećenje rada. Čak i da se uđe u kratkoročni i manji deficit, u srednjem roku bi takav potez pozitivno utjecao na cjenovnu konkurentnost rada u tim jedinicama, a time i na sklonost privatnog sektora investiranju.
Ove godine imat ćemo veći rast plaća zbog povišica u javnom sektoru. Kako te povišice utječu na privatni sektor?
Masa plaća u javnom sektoru dosegnula je 13% BDP-a. Po tome smo drugi u Europi, odmah iza Danske i tri postotna boda iznad prosjeka EU. Rekordno povećanje mase plaća i neto plaća zaposlenika opće države nije vezano uz reformu javne uprave, rast produktivnosti javnog sektora i državne administracije ili za ciljano nagrađivanje najkvalitetnijih zaposlenika. Povećali su se koeficijenti, a nije provedeno postavljanje ciljeva radnog učinka, a kamoli ocjena radnog učinka, što je u privatnom sektoru standard.
Plaće u privatnom sektoru su, prije svega, vezane uz rezultate tvrtki i za individualna ostvarenja zaposlenika. U javnom sektoru tih kriterija nema. Bez reformi državne administracije, snažniji rast plaća u javnom sektoru u odnosu na privatni sektor (ispod 10%) zasigurno neće imati pozitivan efekt na smirivanje inflacije. Iako su i članice HUP-a tijekom 2023. primanja zaposlenih dizale za prosječnih 15-20%, također znatno iznad stope inflacije, velika je razlika kad to radi privatni sektor jer donosi odluku na temelju produktivnosti i rezultata i kad isto bez izraženih kriterija radi država.
Kako rast plaća u javnom sektoru utječe na privatni sektor?
Izrazito velikodušnim povećanjem plaća država, koja troši oko 50% BDP-a, direktno je utjecala na trošak rada u ostatku ekonomije, i to u nekim sektorima značajno iznad rasta produktivnosti, što je neodrživo i povećava rizik od ponovnog buđenja inflacije. Da bi mogao konkurirati javnom sektoru po pitanju povećanja plaća, privatni sektor mora još jače podizati produktivnost koja je, prema posljednjim podacima za 2022., na svega 2/3 prosjeka EU-a.
A za podizanje produktivnosti su ključne investicije gdje postoji još puno prostora za jačanje atraktivnosti Hrvatska kao investicijske destinacije kroz porezno rasterećenje, konkurentniju cijenu energenata, deregulaciju, fleksibilnije tržište rada i kvalitetniji obrazovni sustav. Dakle, bez dizanja produktivnosti, privatni sektor neće moći pratiti javni u povišicama te će nam se dogoditi vrlo rijetka situacija na razini EU-a da su plaće u javnom sektoru u prosjeku veće nego u privatnom. To je ujedno i pokazatelj razvijenosti ekonomije, ili bolje rečeno, zaostalosti u definiranju ekonomskih i razvojnih prioriteta.
HUP je otvoreno podržao povećanja plaća na vodećim, izvršnim te ekspertnim pozicijama u javnom sektoru, primjerice u pravosuđu, jer eksperte moramo zadržati u cilju jačanja institucija. Zauzdavanje mase plaća i nagrađivanje zaposlenika u javnom sektoru po rezultatima u narednim godinama, ukidanje slabo-ciljanih politika kontrole cijena u maloprodaji, kao i energetskih i stambenih subvencija je, prema nedavnim preporuka OECD-a, nužno kako bi Hrvatska poboljšala ne samo efikasnost ekonomije već stvorila zalihu u proračunu za buduće šokove.
S mlađim generacijama možemo očekivati da će mobilnost biti i veća…
Hrvatska ima sustav poticanja zapošljavanja mladih do 30 godina kojeg svakako treba nastaviti. Naime, mlada populacija kasno i sporo ulazi u svijet rada, a jedino u dobnoj skupini od 15 do 24 godina bilježimo stopu zaposlenosti nižu od pretpandemijske 2019. godine. Poticanje zapošljivosti mladih također treba nastaviti i jačanjem kvalitete obrazovanja u cilju povećanja udjela tercijarno obrazovanih, po čemu smo čak pet postotnih bodova ispod prosjeka EU-a, a posebno ispod najrazvijenijih zemalja (do 18 postotnih bodova). Ubrzani prelazak mladih iz svijeta obrazovanja u svijet rada uz kontinuirano prožimanje ta dva svijeta po uzoru na najbolju praksu (primjerice, dualni model obrazovanja) nameće se kao nužnost s obzirom na očekivano smanjenje radne populacije za više od 100 tisuća u iduće četiri godine.
Zašto imamo tako niske stope zapošljavanja mladih?
Više je razloga. Trebamo imati više investicija. koje će kreirati radna mjesta u novim industrijama za što se mladi školuju i zato je izrazito važno podizati razinu tercijarno obrazovanih. Naša rentijerska priroda ekonomije također odmaže. Zašto bi se netko obrazovao, išao na fakultet i participirao na tržištu rada ako su mu roditelji ostavili apartmane i nekretnine za rentu? Usto, i naš porezni sustav je pozitivno diskriminirao rentijerske djelatnosti, odnosno ulaganje u nekretnine. Ako ćemo dopustiti da nam bujaju apartmani po obali, urušit ćemo ne samo tržište rada, već i obrazovni sustav. U konačnici će nam se urušiti komunalna infrastruktura koja to više ne može podnijeti.
Domaća poduzeća premalo ulažu u istraživanje i razvoj. Kako to promijeniti?
Kada gledamo strukturu članica OECD-a, one više potiču manje firme pa čak i one koje ostvaruju gubitak, jer se preuzima puno više rizika u poticanju istraživanja i razvoja. Subvencije su fokusirane na istraživanje i razvoj, a imperativ nije ganjati financijske metrike. To je važno jer je za inovaciju nekada potrebno vrijeme. Ovisno o industriji ciklusi inovacija mogu različito trajati. Mi pak dajemo tri do četiri puta manje poticaja za istraživanje i razvoj mjereno udjelom u BDP-u, u odnosu na konkurenciju, a posebno se to odnosi na sektor malih i srednjih poduzeća.
Imamo zakon kojim se potiču ulaganju u istraživanje i razvoj kroz porezne olakšice, no kompanije te olakšice slabo koriste. Što treba mijenjati?
Trebalo bi povećati stopu intenziteta potpora po čemu zaostajemo. No, ne možemo reći da nema pomaka. Neke stvari se administrativno rasterećuju no, kao što sam rekao, treba više poticati kulturu poduzimanja rizika. Veliku priliku odnedavno otvara Strategija pametne specijalizacije (S3) koja omogućuje raspisivanje otvorenih inovacijskih poziva za subvencioniranje istraživačkih i razvojnih projekata (IRI) hrvatskih tvrtki i znanstvenih instituta.
HUP će uskoro predstaviti i Bijelu knjigu. Što njome želite postići?
Namjera je napraviti inventuru glavnih ekonomskih politika te prakse lakoće poslovanja te se dotaknuti područja koja su bitna za biznis, od poreznog sustava, pravosuđa, obrazovanja, tržišta rada pa sve do kvalitete korporativnog upravljanja. Ono što će biti posebnost našeg dokumenta, što HUP najbolje može napraviti s obzirom na to da objedinjuje 30 granskih udruga, jest da ćemo izaći i s konkretnim preporukama kako poboljšati uvjete poslovanja u određenim sektorima.
Tražite i daljnje administrativno rasterećenje od 500 milijuna eura. Taj se proces odvija već niz godina. Jeste li zadovoljni njegovim tempom?
Rasterećenja se provode, ali i treba nastaviti provoditi u svim područjima gdje god možemo smanjiti regulatorni trošak poslovanja. U određenim područjima se međutim suočavamo s ponovnim opterećenjem biznisa. To nije problem samo Hrvatske već i cijele EU. Ilustrirat ću to pravilima nastalima uslijed ‘zelene agende’. Iako EU proizvodi svega 7-8% globalnih ugljičnih emisija, europskim kompanijama je nametnuta stroža regulativa nego konkurenciji izvan EU. Neeuropske kompanije stoga osvajaju tendere, a europske kompanije ih gube. ‘Zelena’ pravila igre potrebno je provoditi životnije ili u više koraka da njima ne ugrozimo zdrave biznise.