Renato Šarc jedan je od vodećih hrvatskih stručnjaka na polju gospodarenja otpadom i predavač na prestižnom austrijskom sveučilištu u Leobenu gdje bi uskoro trebao i doktorirati.

Uz to, Šarc je i savjetnik ministra zaštite okoliša i prirode, a u intervjuu govori o dosadašnjem tijeku uvođenja integriranog sustava gospodarenja otpadom u Hrvatskoj, te mogućnostima energetske ioporabe otpada, odnosno korištenja otpada kao alternativnog goriva.

Mnogi građani strahuju kako će uvođenje sustava odvojenog zbrinjavanja otpada rezultirati poskupljenjem usluga čistoće. Jesu li ti strahovi opravdani i koja su europska iskustva?
Kao prvo, ovdje je potrebno navesti da sustavom koji se danas primjenjuje, znači zbrinjavanjem neobrađenog otpada na odlagališta ne rješavamo problem današnjice, nego samo odgađamo na sljedeće generacije, koje će morati više platiti da bi se s jedne strane negativni utjecaji na okoliš i zdravlje ljudi sa "starih" odlagališta smanjili, a s druge strane da se "stara" odlagališta čak i u potpunosti saniraju. Divlja odlagališta i iz njih proizašle tzv. "crne točke" su neriješeni problemi prijašnjih generacija čije saniranje svi mi danas plaćamo. Također je potrebno naglasiti da u većini gradova Hrvatske već postoje kontejneri za odvojeno skupljanje otpada koji često stoje poluprazni i od strane građana nedovoljno iskorišteni. Razlog tome je između ostalog taj što građani iz raznih razloga nisu motivirani da odvajaju otpad i zato što nema financijske motivacije poput povratnih naknada kao s npr. PET-bocama. Kod novog formiranja cijena i uspostave sustava odvojenog skupljanja otpada postat će motivirani isto kao i u drugim EU državama. 

U nekim naseljima ili dijelovima gradova, kao što je centar Zagreba, postoji i logistički problem sa smještajem različitih vrsta kontejnera. Kako to riješiti?
Ovakav slučaj često je viđen u većim gradovima diljem EU. Ovisno o gustoći naseljenosti tog dijela grada i potrebnome broju kontejnera to se rješava tako da se odvojeno, na većem broju lokacija, skupljaju samo najvrijednije i najčišće frakcije poput papira i pojedinih frakcija plastike, u većini slučajeva samo boce, dok se staklo i tekstil skupljaju na rijeđim lokacijama tzv. zelenim otocima. Ostale vrste otpada skupljaju se u jednom kontejneru za miješani komunalni otpad. Miješani komunalni otpad obrađuje se u mehaničko-biološkom postrojenju ili u postrojenju za energetsku oporabu otpada, tzv. spalionici otpada. Takav sustav biti će potrebno primijeniti i u Gradu Zagrebu, ali i u drugim većim i logistički izazovnim dijelovima gradova diljem Hrvatske. 

Spominjete spalionicu. Je li moguće uvesti cjeloviti sustav gospodarenja otpadom bez elementa energetske oporabe?
Cjeloviti sustav gospodarenja otpadom bez energetske oporabe nije moguć! Moderni i prije svega cjeloviti sustav gospodarenja otpadom kombinacija je materijalne i energetske oporabe. Ta dva procesa usko su povezana u sustavu gospodarenja otpadom, dok njihovog suparnika u razvoju predstavlja odlagalište neobrađenog otpada. U članicama EU koje imaju visokorazvijeni sustav gospodarenja otpadom zapravo se radi o gospodarenju sirovinama i energijom i to predstavlja ključnu razliku naspram trenutnog sustava u Hrvatskoj gdje se gospodari odlaganjem neobrađenog otpada na odlagališta. U Austriji, predvodnici modernog gospodarenja otpadom, manje od 1%, a ostatak se oporabljuje materijalno  – 51%, energetski  – 40% i zbrinjava kao obrađeni otpad  – 8%. 

Ipak, u Hrvatskoj postoji ozbiljan zazor javnosti prema spaljivanju otpada. Je li opravdan? 
Kod odgovora na ovo pitanje potrebno je uzeti u obzir dva gledišta. Prvo, utjecaj iz gospodarenja otpadom na prirodne resurse, vodu, tlo, zrak te životinjski, biljni i ljudski svijet mora biti minimalan koliko god je to moguće. Iz tog razloga propisuju se stroge granične vrijednosti za postrojenja i vrše razne kontrole i ispitivanja. Drugo, potrebno je uzeti u obzir isplativost postrojenja, odnosno koliko je potrebno uložiti da bi se zakonom utvrđeni uvjeti mogli ispuniti te koju tehnologiju za to treba odabrati. Današnja tehnologija za obradu otpadnih plinova i otpadnih voda je na najvišoj tehnološkoj razini. Svaku otpadnu vodu ili plin moguće je obraditi, mjeriti i kontrolirati, što je glavna i ključna razlika između takvih postrojenja i odlagališta neobrađenog otpada. 

Često se govori i o gorivu iz otpada. Što je to?
Gorivo proizvedeno iz otpada /eng. SRF ili hrv. GIO/ alternativno je gorivo energetske vrijednosti između cca 11 i 25 MJ po kg (primarna goriva, kameni ugljen ima cca 30, a smeđi ugljen cca 10 MJ po kg) i usporedive kemijske kvalitete s primarnim gorivima. Proizvodi se iz neopasnog komunalnog i industrijskog otpada, ostataka iz procesa reciklaže itd. Gorivo mora zadovoljavati stroge kriterije kvalitete koji su propisani graničnim vrijednostima u pravnim regulativama, smjernicama ili specifikacijama. Kriteriji kvalitete odnose se, između ostalog, na kemijski sastav, znači sadržaj teških metala i udio klora i ostalih tvari. Priprema i proizvodnja GIO uključuje nekolicinu postupaka poput usitnjavanja, sortiranja i odvajanja metala i nemetala, PVC-plastike, PET-plastike, teških inertnih sastojaka itd. U EU kontrola kvalitete definirana je normama europskog Instituta za norme, a izrađuje ih tehnički odbor TC 343. Zaključno naglašavam da je GIO standardno gorivo u industriji i regulirano je kao i svako drugo gorivo. 

Dakle, formalno gledajući to više nije otpad već gorivo. No, građani svejedno zaziru od njega. 
Najveći problem za građane je strah od nepoznatog. Samo spaljivanje otpada znači mnogo nepoznatog. Dok se jedne strane otpad doživljava kao vrlo opasan materijal s druge strane spaljivanje otpada se prikazuje kao ono čija su posljedica dim i otrovni plinovi. Oba navedena slučaja, dakle sastav otpada i rad postrojenja za (su)spaljivanje nisu poznati većini građana. 

Što je s emisijama toksičnih plinova poput dioksina i furana?
Korištenje goriva, neovisno primarnog ili alternativnog, rezultira emisijama u zrak. Kod emisija u zrak, važno je napomenuti da postoji prihvatljiv minimum, tj. Zakonom propisane granične vrijednosti emisija kako bi se ograničio utjecaj na okoliš.U Hrvatskoj se često spominju dioksini i furani kao glavne emisije iz spalionica otpada. Činjenica je da se te emisije već nalaze i u otpadu i u mulju iz pročišćivača otpadnih voda te se prilikom spaljivanja otpada smanjuju. Zakonom propisana granična vrijednost za dioksine iz spalionica otpada u EU je 0,1 ng TE/m3, ili jedan dio u milijardi dijelova, znači 0,000 000 001. Izmjerene koncentracije dioksina u otpadnim plinovima su 10 pa i čak i 100 puta ispod strogih graničnih vrijednosti. Spalionice otpada koje su sagrađene prema modernim tehničkim standardima mogu se nazvati "uništivačima dioksina" jer primarno visokim temperaturama – (u spalionici preko 850 °C, a u cementarama čak i do 2000°C –  i sekundarno primjenom tehnologije za obradu otpadnih plinova unište više dioksina nego što same proizvedu. Iz gledišta zaštite okoliša, spaljivanje otpada, prljave plastike, prljavog papira i sličnog u kućanstvima i neadekvatnim postrojenjima treba zabraniti jer tako nastaju razne emisije, pa i dioksini i furani, koje bez obrade završe u okolišu. Dioksini nastaju i kod požara šuma, paljenja drva u kaminu, roštilju itd. 

Nužna komunikacija

Može li se cjeloviti sustav gospodarenja otpadom uopće implementirati bez promjene u mentalitetu ljudi?

Svaki sudionik sustava gospodarenja otpadom ima svoju ulogu. Najveću ulogu u efikasnosti sustava gospodarenja komunalnim otpadom imamo mi građani jer svi mi odlučujemo kada će proizvod postati otpadom i na koji način ćemo taj otpad zbrinuti. Pravilnim sortiranjem otpada u namijenjeni kontejner omogućujemo da otpad postaje vrijedna sirovina. Kako bi se prihvatio moderan sustav gospodarenja sirovinama i energijom potrebno je zainteresiranim građanima pokazati postrojenja koja rade i dati im priliku za razgovor s lokalnim stanovnicima. Postrojenja za gospodarenje otpadom mogu se posjetiti te se građani mogu sami uvjeriti u situaciju u drugim državama EU.