Desetine izreka zabilježenih u javnom prostoru na temu ponavljanja povijesnih obrazaca prenose slične, redom negativne emocije. Od defetističkih i već pomalo ofucanih Marxa i Santayane, do ironičnih Twaina i Shawa, brojni su mudraci zdvajali nad našom nesposobnosti izvlačenja primjerenih pouka iz prošlih kolektivnih iskustava. Možda smo i zbog toga nakon izbijanja pandemije pohrlili tražiti povijesne analogije koje bi nam olakšale navigiranje izazovnim novim okolnostima. No, traženje putokaza u povijesnim iskustvima nije nas u pandemiji osobito dobro služilo.
Na početku pandemije iznenadila nas je brzina i snaga kolapsa ekonomske aktivnosti. Sve studije koje su prije Covida ocjenjivale moguće gospodarske učinke slične pandemije – a temeljile su uglavnom se na iskustvima pandemija španjolske gripe iz 1918., azijske iz 1957. i hongkonške gripe iz 1968. godine – predviđale su mnogo blaži udar. Neočekivano velika magnituda pandemijskog poremećaja brzo je stvorila pesimistično ozračje – prevladala su očekivanja da bi šteta dijelom mogla postati trajna, a oporavak potrajati godinama.
Suprotno očekivanjima, oporavak je krenuo vrlo brzo, a njegov intenzitet nadmašio i najoptimističnije prognoze. Nezapamćeni fiskalni i monetarni poticaji, prilagodba gospodarstava suživotu s virusom, sve veća dostupnost cjepiva i oporavak osobne potrošnje uz ušteđevinu akumuliranu na vrhuncu pandemije kontinuirano su popravljali izglede za gospodarski rast gotovo do pred kraj ove godine. Razvijena gospodarstva tako su već u 2021. dohvatila pretkriznu razinu aktivnosti, ili su se našla nadomak nje, što je slučaj i u Hrvatskoj.
U takvim smo uvjetima vrlo brzo prilagodili i povijesne analogije pa se glasnije počelo govoriti o reprizi “ludih dvadesetih“, razdoblja snažnog gospodarskog rasta i sve većeg prosperiteta nakon prvog svjetskog rata i španjolske gripe. No, poremećaji u proizvodnim lancima, nestašice komponenti i sve veće zagušenje pomorskih luka nasukali su nade da bi se gospodarski život mogao nastaviti kao da pandemije nije bilo.
A smanjena raspoloživost pojedinih potrošačkih dobara i inflatorni pritisci, najočitiji u segmentu energenata, probudili su asocijacije na sedamdesete, desetljeće koje je započelo i završilo naftnim krizama. Uporna inflacija u kontekstu još nepotpunog oporavka vratila je u optjecaj strah od stagflacije, istovremene pojave visoke inflacije i visoke nezaposlenosti.
Stagflacijski narativ manje se ukorijenio u stručnoj javnosti od prethodnih pandemijskih analogija. Među središnjim bankama, financijskim institucijama i većinom ekonomskih analitičara još prevladava mišljenje kako je bolja analogija sadašnjem trenutku početak pedesetih, kada se inflacija nakon privremenog povećanja po izbijanju korejskog rata brzo vratila na niske razine, bez zamjetnih nepovoljnih učinaka na gospodarstvo.
Očekivana stabilizacija cijena energenata, ponovno uspostavljanje pokidanih proizvodnih lanaca i postupan povratak pretkriznim obrascima potrošnje, s više usluga, a manje roba u potrošačkim košaricama, trebali bi postupno “ispuhati” inflaciju. Ipak, ona bi se mogla zadržati na povišenoj razini još barem u prvoj polovici 2022. A što se duže zadržava na povišenoj razini, to više raste i rizik da je poduzeća i građani počnu ugrađivati u očekivanja i da se jednokratni inflatorni poremećaj počne pretvarati u inflatornu spiralu.
Središnje banke dobro znaju kako se nositi s inflacijom. Naredna godina stoga bi mogla označiti postupnu normalizaciju monetarnih politika. S jednim okom na oporavku, a drugim na probuđenim cijenama, počele su povlačiti krizne poticaje ili najavljivati oštrije uvjete financiranja. U tome su zasad najdalje otišle središnje banke iz tržišta u nastajanju, a postupno im se priključuju i pojedine središnje banke razvijenih zemalja, poput Norveške, Kanade, Koreje i Australije.
Središnje banke u našem susjedstvu, u Mađarskoj, Češkoj i Poljskoj, koje se bore s inflacijom u rasponu 5 do gotovo 7 posto, već su znatno povećale kamatne stope. Za središnje banke SAD-a i europodručja, u ovom se trenutku čini da bi mogle djelovati nešto sporije od većine ostalih. Napredak u uvođenju eura tako već djeluje kao sidro za inflaciju, umanjujući potrebu da se inflatorna očekivanja krote čak i pretjeranim zaoštravanjem monetarne politike.
Putanja gospodarstva i u narednoj će fazi pandemije biti obavijena neizvjesnošću. Ipak, izvjesno je da ćemo i dalje tražiti analogije u povijesnim kretanjima. S obzirom na očekivanje promjene karaktera monetarnih politika, možda u 2022. putokaze budemo tražili u osamdesetima, kada je zaoštravanje globalnih uvjeta financiranja zbog borbe protiv inflacije uzrokovalo niz dužničkih kriza.
A možda ćemo putokaze tražiti i u nekom razdoblju koje nam sada ne pada na pamet. Mnogo je već puta zaključeno kako se povijest zapravo nikad ne ponavlja, ali da to ne odvraća povjesničare (u ovom slučaju ekonomiste) od upornog traženja obrazaca koji se ponavljaju.
Boris Vujčić, guverner Hrvatske narodne banke
