Relevantnije pokazatelje stanja u hrvatskoj industriji, kao i njihovo dublje razumijevanje, sve se češće može doznati od stručnjaka iz akademije i gospodarskih udruženja, nego primjerice od Državnog zavoda za statistiku. Lani smo tako od profesora s FESB-a i voditelja projekta INSENT Ivice Veže na jednoj konferenciji doznali da je hrvatska industrija zastala između 2. i 3. industrijske revolucije.

Sada smo pak od Emila Perića, voditelja odjela za tehnološki razvoj i IT HGK, koji je organizirao Komorinu konferenciju o proizvodnji Industry&Tech, dobili informaciju o tome koliko je velik temeljni dio hrvatske industrije: prerađivačka industrija. Dok se u Hrvatskoj javnost zabavlja debatom jesu li proizvođači visoke tehnologije poput M SAN-a i Rimac Automobila, pravi proizvođači ili ne, zaboravlja se kontekst te rezultat deindustrijalizacije Hrvatske.

Što je danas proizvodnja?
Proizvod može nositi naljepnicu "Made in EU" ako je više od 40-50% njegove vrijednosti stvoreno u EU. Možete uvesti iz Kine 20% komponenti pa u Hrvatskoj s njima stvoriti neki proizvod, brendirati ga i isporučiti na tržište kao "Made in EU". EU takvim pravilom prepoznaje da ste dodali proizvodu neko znanje, tzv. know-how. Znanje ili vladanje tehnologijom je jednako važan čimbenik kao i kapital i rad. No, unas se o proizvodnji govori u drugom kontekstu.

Kojem kontekstu?
Kao radno intenzivnoj industriji, a ne po stupnju kompleksnosti proizvoda. Prije smo imali tri razine kompleksnosti: nisku, srednju i visoku; a danas imamo i četvrtu: vrlo visoku. U Hrvatskoj gotovo da nema proizvoda iz 4. skupine. Naša industrija izbacuje 20% proizvoda koji su visoko kompleksni, a 80% su niske kompleksnosti. Jedan od razloga zašto danas javnost smatra da nemamo proizvodnje je taj što je nekad taj odnos bio obrnut. Zato nam je potrebna reindustrijalizacija. Nije to povratak teške industrije, jer nemamo sirovina da bi u tome bili konkurentni. No, imamo industrije u kojima imamo tradiciju, stručnjake i sl. To su prilike.

Kako izgleda proizvodnja u kontekstu industrije 4.0?
Malo je primjera, jer pametnih tvornica u Hrvatskoj baš i nemamo. No, primjerice jednoj našoj proizvodnoj tvrtki stala je linija, jer je otišao komad metala. Na originalni dio iz Njemačke čekali bi 20 dana pa su angažirali su jednu domaću tvrtku koja je 3D skenirala dio i zatim taj nacrt predala drugoj tvrtki koja je dio isprintala na 3D printeru. Sve u dva dana. Proizvodnja je nastavljena s minimalnim gubitkom. Takve tvrtke se sada udružuju u Zajednicu (klaster) za tehnološki razvoj pri HGK.

Koliko u Hrvatskoj ima tvrtki koje se bave prerađivačkom industrijom?
Hrvatska je u tom kontekstu jako mala. Napravili smo interno istraživanje za potrebe konferencije Industry&Tech, jer čak ni DZS nema te podatke. Tražili smo prerađivačke tvrtke koje su u 2015. imale više od 100.000 kuna izvoza, više od 100.000 kuna ulaganja u dugotrajnu imovinu, više od 20 zaposlenih i promet od barem milijun kuna. Znači, kriteriji su vrlo blagi. No, u cijeloj državi takvih tvrtki je svega 591.

Baza hrvatske industrije nema više od 600 subjekata?
Da. Jedna proizvodi odlične madrace, druga kacige, ali sve su to usamljeni slučajevi. Kad ih pojedinačno analizirate vidite da nemaju konkurenata u Hrvatskoj. Svaki radi nešto drugo. Uglavnom, jasno je da nisu rezultat državne politike. Ako ne počnemo industriju poticati planski nećemo moći obnoviti naše gospodarstvo i imati dobru financijsku bazu za budućnost.

Zašto?
Ne može 600 ili tisuću tvrtki podići gospodarstvo. Nemaju kritičnu masu da stvore ekosustav, snize si trošak inputa, otvore si prostor za inozemni prodor. Možemo im mi reći da moraju ići van, ali to se često ne može bez reference u Hrvatskoj. Da biste imali referencu treba vam infrastruktura i financijska podrška da provedete R&D, stvorite proizvod i testirate ga.

Kako se industrija danas nosi s time?
S obzirom na to da je kapital za razvoj skup, a testiranje onemogućeno, naši tvrtke prerađivači najviše nude usluge, odnosno prodaju inženjer-sate. A trebali bi više kreirati i prodavati nove proizvode da bi mogli zaraditi. Da bi to pak mogli trebamo akumulirati znanja za novu industriju.

Što od infrastrukture postoji danas?
Ostali su Brodarski institut, Končar Institut za elektrotehniku i IRB. Zatim, Tehnološki park Zagreb razvija laboratorije za prototipiranje. U Zagrebu je podignut Biocentar. Ima sigurno još mnogo skrivenih mjesta gdje se nešto radi, ali to se ne vidi, jer je sustav podrške industriji godinama zapostavljen. Gospodarstvo je izgubilo i financijsku moć i tržišnu snagu, a bez toga se ne ide u inovacije.

Vidite li pomak naprijed?
Hrvatska kroz Strategiju pametne specijalizacije može do sredstava za tu promjenu. No, treba razumjeti da se malo tvrtki može javiti na natječaje po toj strategiji. Usto, ona je usmjerena samo na kreiranje novih proizvoda, a nama treba i modernizacija proizvodnje.

Tvrdite da je na Zapadu slično, ali zašto su onda uspješniji?
Zato što svi unutar sustava razumiju kako on funkcionira pa si pomažu. Tako na institutima znaju da ako ne naprave nešto novo tvrtke neće imati inovaciju s kojom će biti konkurentne na globalnom tržištu. Ako pak tvrtke ne prođu dobro te godine na globalnom tržištu neće biti novca za nova istraživanja i fakultete. Fakulteti pak razumiju da ako izbace studente bez znanja tvrtke neće moći odraditi poslove, jer neće imati radnika koji to znaju. Kod nas tog razumijevanja u svim instancama sustava nema. Nadalje, vani razumiju da uz inovacije ide i rizik, te da bez rizika nema uspjeha. Kad svemu tome dodate kapital, a vani imaju kapitala, onda imaju sve pretpostavke za uspjeh kojih u Hrvatskoj nema.

Udruživanje i edukacija

Kako HGK planira mijenjati stanje u hrvatskoj industriji nabolje?
Želimo više raditi na obrazovanju svih čimbenika u sustavu kako bi se to promijenilo. Najbolji način je da tvrtke prigrle tehnologiju i promjene se, jer htjele ili ne morat će je početi primjenjivati kako bi opstali. Dok to rade, promijene i način na koji rade posao. Dakako, na bolje. Onda shvate da to daje rezultata pa žele još. Počnu mijenjati poslovni model, počnu učiti više i razvijati se više. Imamo takvih primjera u Hrvatskoj. Može se. Nužno nam je i dobro poznavanje naše industrije, njenog potencijala i apsorpcijskog kapaciteta. Trenutno nemamo te statistike i podatke, HGK intenzivno radi na tome. Želimo za početak okupiti tvrtke zainteresirane za tehnologiju i potaknuti njen razvoj. Sljedeći korak će biti da odredimo što nam je potrebno da se brže razvijamo. Često radimo strategije i politike koje nisu zasnovane na stvarnom poznavanju stanja i potreba industrije.