U proteklom je desetljeću hrvatska Vlada dva puta pokušala uvesti porez na nekretnine, prvi put 2013. kada ga je gurao esdepeovac Slavko Linić, a drugi put 2017. kada je sličan model doradio sadašnji ministar financija Zdravko Marić. Oba puta donošenje zakona zaustavili su premijeri, Zoran Milanović i Andrej Plenković, jer su procijenili da je otpor javnosti prevelik. Gotovo devet od deset hrvatskih građana živi u kućama i stanovima koji su u privatnom vlasništvu obitelji. Prema posljednjem popisu, građani posjeduju 1,5 milijuna stanova i kuća u kojima stanuju te 250.000 kuća za odmor, piše Večernji list.

Procjenjuje se da je među njima najmanje 60.000 stranaca, koji posljednjih godina kupuju svaku treću nekretninu koja je promijenila vlasnika (oko 7000). U Dalmaciji i Primorju i do 90% novih vlasnika su stranci. Kako su nekretnine godinama bile najsigurniji oblik štednje, nisu političari jedini građani s više nekretnina, zbog čega se svako spominjanje oporezivanja nekretnina doživljava kao atak države na privatnu imovinu. Istina, političari često strše po brzini bogaćenja, no to je neka druga priča.

Prema podacima Eurostata, imovinskim se porezima u Hrvatskoj godišnje prikupi oko dvije milijarde kuna, tj. 0,5% BDP-a, i to je uglavnom prihod općina, gradova i županija. U Europskoj uniji imovinski porezi dosežu 2,6% BDP-a, odnosno donose između 6 i 7% svih poreznih prihoda. Kada bi se oporezivanje imovine približilo prosječnim razinama u EU, tada bi se od imovine godišnje ubiralo desetak milijardi kuna.

No podaci za Hrvatsku ne uključuju komunalnu naknadu, koja u Hrvatskoj ima sva obilježja poreza, ali izmiče statistikama. S komunalnom bi se naknadom udio prikupljenih poreza od imovine popeo na više od jedan posto BDP-a, što bi možda skrenulo fokus bruxelleske administracije s te teme. Svaki put kad se u europskom semestru i drugim analizama ocjenjuje stanje u Hrvatskoj, odustajanje od poreza na nekretnine spominje se kao velika greška. Premda komunalna naknada ima sva obilježja poreza, ona se ne doživljava kao porez, a tom davanju najviše se može prigovoriti to što ne zadovoljava ni osnovni element pravičnosti.

Visina naknade uglavnom se određuje prema kvadraturi, a ne kvaliteti prostora, pa imamo situaciju da je komunalna naknada za kvadrat stambenog prostora u srcu Dubrovnika, inače većinom u vlasništvu stranaca, 8 do 28 posto jeftinija od komunalne naknade za četvorni metar kuće ili stana u prvoj zoni Vukovara, Slavonskog Broda, Osijeka ili Siska. Jednako tako, komunalna naknada za kuće u zagrebačkim predgrađima kao što su Sesvetska Sela, Staro Brestje ili Kobiljak skuplja je od naknade na Stradunu!

Više o temi pročitajte ovdje.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Marketing sutrašnjice

PANEL – Mediji i marketing: „Brojke više ne znače ništa ako publika ne vjeruje“