Podrška hrvatske javnosti ulasku u NATO opada iz mjeseca u mjesec. Prema posljednjim istraživanjima, u veljači je 35 posto hrvatskih građana bilo za ulazak u taj savez, što je najmanje dosad. Ipak, vlast još ne provodi kampanju kojom bi pokušala promijeniti taj trend. Anton Tus, bivši hrvatski veleposlanik pri hrvatskoj misiji u NATO-u u Bruxellesu, veliki je zagovornik pristupanja Hrvatske tom obrambenom savezu pa smo ga upitali što misli o tom problemu. “Glavni je problem što postoji bojazan da će Hrvatska ulaskom u NATO biti natjerana na sudjelovanje u sukobima, da će davati ljude i novac, a da će se na našem teritoriju formirati razne baze. Ne poznaje se dovoljno transformacija samog Saveza koji je danas postao mnogo više od vojnog saveza. Tu je i ona politika našeg desnog ekstremnijeg stanovništva da smo mlada država koja treba još duže vrijeme biti samostalna. Nema dovoljno aktivnog objašnjavanja svega onoga što se zbiva oko NATO-a. Trebalo bi objasniti opću konstelaciju stanja u svijetu i mogućih izazova odnosno izvora opasnosti, treba objasniti kakva je unutrašnja transformacija samog saveza, što znači biti dio njega a što biti samostalan.

Imamo li, po vašem mišljenju, uopće izbora?
Alternative gotovo da i nema. One postoje tek kada ih postavite kao tezu. Jedna od alternativa je opća demilitarizacija, odnosno da uopće nemamo vojsku. No s time bi se trebala složiti cijela regija, a u našem susjedstvu postoje zemlje u kojima neke političke snage još pokazuju aspiracije prema našoj zemlji. Dakle, opća demilitarizacija je lažna osnova jer ju nije moguće provesti. Druga alternativa je neutralnost, no garantirana neutralnost ne postoji pa bismo opet morali sami organizirati obranu, te i tu mogućnost treba isključiti. Još ostaje dilema biti samostalan u smislu da imamo oružanu silu kojom bismo se mogli obraniti. To bi moglo proći kada bismo imali povoljno okruženje, poput recimo Luksemburga, no naša je regija još nestabilna. I ostaje nam priključenje NATO-u koji je europski savez. Europska unija razvila je svoj sistem koji se zasniva na političkom odlučivanju država Europe i na korištenju infrastrukture NATO-a. Koristi se prvenstveno zapovjedna struktura, ali i cijeli informacijski sistem i logistika. Znači, Europa je shvatila da je to racionalno pa zašto bi onda mala zemlja organizirala obranu koja bi bila nedovoljna i skupa? Za punu obranu Hrvatske trebalo bi razviti vojsku od 250 do 300 tisuća ljudi, a uz to i pričuvu. U savezu toga ne treba jer nas brani cijeli NATO pa možemo imati manje snage, čime ne narušavamo gospodarski razvoj, a one su sposobne obaviti sve važne funkcije. Moći će kontrolirati granični prostor, pomorski i zračni.

Postoje primjeri zemalja koje su se odrekle kotrole zračnog prostora, no to mnogo stoji.
Da, primjerice baltičke zemlje godišnje za to plaćaju oko 16 milijuna USD, a takav dogovor ima i Slovenija s Italijom. Založili smo se da Hrvatska kao partner u miru obavlja funkciju nadzora zemaljske granice te zračnog i pomorskog prostora i da ćemo to činiti i kao članica, a to podiže značenje i ulogu naše zemlje. Za sve te zadaće bit će nam dovoljno oko 16 tisuća ljudi u miru, od čega će biti oko tisuću specijalista spremnih za sudjelovanje u raznim misijama. No oni će u njima sudjelovati samo ako Hrvatska tako odluči.

Hoće li Hrvatska, kada postane članica NATO-a, biti prisiljena slati svoje vojnike na svjetska ratišta?
Nitko nam to neće moći nametnuti. Ako naš nacionalni interes ne bude da se pojavimo na nekom mjestu, jer bi nam to narušilo ekonomski interes ili opći politički ili civilizacijski odnos, onda tamo nećemo ići.

Mislite li vi, kao što tvrde protivnici ulaska u NATO, da bismo samim ulaskom dali alibi američkoj imperijalističkoj politici?
Ne, naprotiv, situacija je potpuno drukčija. Povećava se broj europskih članica koje su ujedno i članice EU i NATO-a. Unilateralna politike neke velike zemlje, bilo Sjedinjenih Američkih Država, bilo neke velike europske zemlje, nema takvo značenje. Veći broj članica bit će opredijeljen na taj način da će provoditi i sigurnosnu politiku EU. Vidjeli ste da smo se kao partner priklonili onome što zastupa EU. Osim toga, NATO se transformirao i postao je sigurnosna politička organizacija s demokratskim obilježjima.

Kakve su gospodarske prednosti ulaska u NATO?
Članstvom u NATO-u sasvim sigurno ćemo gospodarski dobiti na značenju. Ovo je još sigurnosno trusno područje, no Europa se sve više zaokružuje kao mirna sredina, a težište nemira sve je više na liniji Bliski istok – Kavkaz – srednja Azija. Zbog toga se ne treba bojati integracije u EU koja je kompletno u odnosu s NATO-om u zajedničkom obrambenom sustavu, a stabilnost i sigurnost određenog prostora garancija je i kapitalu. Odnosno, stabilnost Hrvatske i njena okruženja pomaže boljem gospodarskom i ljudskom prometu, korištenju izvora, posebno energetskih.

Koje su mane ulaska u članstvo NATO-a?
Mislim da ulazak u NATO nema mane, a velika prednost je što za vojsku odvajamo svega dva posto BDP-a. Taj trošak neće biti veći nego što ga sada imamo. Ako ne bismo bili članica, čak i kada bismo održali ovako male snage, morali bismo barem dvostruko povećati izdvajanja jer bismo morali povećati naoružanje i sve ostalo. Povećale bi se i pričuvne snage koje ne bi smjele imati manje od 50 do 100 tusuća ljudi.

Koliko će se povećati ugroženost zemlje samim ulaskom u Savez?
Sama činjenica da ste članica nekog saveza i da su vaši vojnici negdje u misijama može izazvati veću ugroženost. No cijeli svijet se okrenuo borbi protiv terorizma. Mi smo kao zemlja partner već u misijama i mislim da se opasnosti za Hrvatsku samim ulaskom u NATo neće povećati. Sve što budemo činili bit će usklađeno s EU i UN-om. Danas je sigurnost samo dijelom vojna, ona se rješava policijskim, medicinskim i pretežno civilinim rješenjima.

Iz političkih krugova dolaze signali da referenduma o ulasku u NATO ipak neće biti. Što vi mislite, treba li provesti referendum prije priključenja?
Prije referenduma svakako treba detaljno objasniti ljudima što mi dobivamo, odnosno u što ulazimo. Da ne ulazimo u neko vojni kompleks koji je spreman za ratovanje, već da to savezništvo rješava brojne sigurnosne probleme i to bez ukidanja suvereniteta. Osobno mislim da ako trebamo raspisati referendum onda ga treba povezati s referendumom za ulazak u Europsku uniju jer nema razlike – EU i NATO su integrirani. Za nas je bolje da se integriramo jer nije isto biti izdvojen u našem okruženju i biti izdvojena Švicarska u njenom okruženju ili Švedska u skandinavskom okruženju. Naša gospodarska razvijenost nije takva da bismo mogli platiti nekoliko puta povećanu obrambenu strukturu. Ne osporavam referendum, no njemu treba prethoditi vrlo otvoreno objašnjavanje svega ovoga. Ljudima treba dočarati da je svijet takav, da prijetnje postoje i ne otklanja ih ni ako si sam i demilitariziran.

Vjerujete li da će Hrvatska biti pozvana iduće godine u članstvo i da će biti primljena 2009., kako se najavljivalo?
Da, mislim da se to neće promijeniti. Šezdeseta godišnjica NATO-a obilježit će se 2009. godine i tada će biti proglašene nove zemlje članice. Godinu dana prije dobit ćemo poziv i očekujem da će na tom skupu biti razmatrana i nova strateška koncepcija NATO-a. On će analizirati ove nove prijetnje i državama na neki način otvoriti sliku tog novog NATO-a.

Nije li onda vlast već trebala početi s ‘uvjeravanjem’?
Trebala je, pa to je životno pitanje. Vlada sigurno radi sa Savezom, no možda je malo više fokusirana na proces ulaska u Europsku uniju.

Prvi načelnik Stožera HV-a postao diplomat

Anton Tus, stožerni general u mirovini, nositelj je najvišeg čina Hrvatske vojske. Rođen je 1931. godine u Bribiru pokraj Crikvenice, završio je Zrakoplovnu vojnu akademiju i Ratnu školu. Upravljao je svim tipovima ratnih zrakoplova bivše JNA, a bio je jedini pilot tadašnjeg zrakoplovstva koji je pilotirao američkim nadzvučnim avionima. Od 1985. do svibnja 1991. godine general Tus bio je zapovjednik Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA, a u rujnu je pristupio Hrvatskoj vojsci, nakon čega je postao prvi načelnik Glavnog stožera HV-a. Bio je i glavni vojni savjetnik predsjednika Franje Tuđmana, a od 2001. do 2005. godine bio je i šef Misije Republike Hrvatske pri sjedištu NATO-a.

Bolje uzeti četiri polovna, nego jedan novi avion

MIG-ovima istječe rok 2010., a nema naznaka da je počela nabava novih aviona. Jesu li dovoljne dvije-tri godine za taj posao?
Proces traži barem dvije-tri godine pa bi se odluke već sada trebale donijeti. Zagovornik sam toga da u skladu s mogućnostima, prije svega financijskim, idemo na ono što razvoj zemlje omogućuje. A razvoj zemlje govori da je zaduživanje luda stvar i da trebamo što manje opterećivati proračun. Ako za novi avion trebam platiti 30 milijuna američkih dolara, radije ću uzeti avion s vijekom od 15 godina koji ću platiti 4 do 5 milijuna USD. Umjesto jednog novog, dobijem četiri polovna, a nakon 15 godina, kada budemo na 15 tisuća USD po stanovniku, moći ćemo govoriti o novim avionima.

Čelni ljudi švedskog Saaba, koji nude svoj avion Gripen, najavljuju da bi Hrvatskoj dali odgodu plaćanja prvih pet godina.
To treba procijeniti. Ako imamo izvoznu komponentu koja će to nadoknaditi, onda da, ali ako nemamo, onda treba reći “ne”, bez obzira tko je proizvođač.