Iz izjava tijekom i nakon trodnevnog posjeta državnog izaslanstva predvođenog predsjednicom države Kolindom Grabar Kitarović sigurno je i potvrđeno samo da je ‘slučaj Agrokor’ bio među važnijim temama razgovora s vrhuškom Ruske Federacije. Jesu li tim posjetom odškrinuta vrata ublažavanju tenzija na relaciji izvanredne uprave Agrokora tj. Vlade i ruskih kreditora, zasad se može samo naslućivati, ali s razlogom je primjećeno da je jednoj večeri nazočio i prvi čovjek Sberbanka Herman Gref. Budući da dvije ruske banke (druga je VTB) drže približno četvrtinu tražbina, mnogi financijaši smatraju kako bi za budući plan nagodbe bilo poželjno (i) s njima osigurati konstruktivniji odnos.

Pritom aludiraju na to da za prolaz nagodbe treba osigurati podršku dvije trećine ukupnih tražbina, odnosno da, hipotetski, ruskim bankama nije nužno nedohvatljivo blokirajućih 35 posto tražbina. Ako je suditi prema njihovim trenutnim aktivnostima, čini se da to – barem zasad – nije njihova strategija.

Međutim, iako tek slijedi objava tablica tražbina, a one su mnogim vjerovnicima polazna točka za vaganja u daljnjim koracima na putu prema nagodbi, u redovima vjerovnika saznajemo da su na tržištu neki lovci na tražbine već prisutni i aktivni. Nekim su se kreditorima, naime, već obraćali.

Prema saznanjima Poslovnog dnevnika, prvi su s preliminarnim ponudama, i to prema imateljima tzv. neosiguranog duga, krenuli američki fondovi.

Među njima je, primjerice, i jedan iz grupacije JP Morgan, s tim da nije poznato je li to inicijativa ‘u svoje ime i račun’, ili im je uloga više posrednička.

No, u situaciji kad još nema konačne liste tražbina, njihove ponude većini iole većih vjerovnika očito nisu osobito atraktivne. Navodno su dosad nudili 25-30 posto iznosa tražbine. Među tržišnim akterima nema signala da su neki razgovori o prodaji rezultirali kupoprodajama. “Da nam je netko danas ponudio između 40 i 50 posto, to vjerojatno ne bi bilo tako”, kaže jedan predstavnik vjerovnika.

Kako bilo, mnogi su financijaši mišljenja da će tek u nadolazećem razdoblju jače krenuti akcije kupnje tražbina na raznim razinama. Vrijeme će pokazati i hoće li državna ekspedicija u Moskvu rezultirati vraćanjem za stol Sberbanka kao pojedinačno najvećeg kreditora te kakva će općenito biti njihova daljnja strategija. Njihova se proaktivnost i strategija dosad ponajprije očitovala u pokušajima da se u što većoj mjeri naplate kroz ovrhe nad Agrokorovom imovinom u susjednim državama (Sloveniji, Srbiji, BiH), a pritom su neuvijeno nagovještavali da preostali dio namjeravaju ‘ganjati’ kroz tužbe.

Kako kaže jedan bankar, u rješavanju krize kroz lex Agrokor prošli smo približno trećinu puta, a premda bi se za nju uglavnom moglo reći “so far so good”, preostale dvije trećine, kaže, “daleko su od izvjesnoga ishoda”. Agrokor je kompleksan sustav koji povlači i niz presedana.

Iako su lex Agrokorom vjerovnici statusno razvrstani u više skupina, njihova se prava time ne kroje na specifičan način nego će se o predstojećem prijedlogu nagodbi odlučivati u okvirima jedinstvene glasačke mašinerije. To odgovara rješenju iz prvog predstečajnog zakona kojeg je iznjedrilo Ministarstvo financija za mandata ministra Slavka Linića. Povratak na staro rješenje, međutim, ne dira u prava vjerovnika tako da novi kreditori neće imati pravo glasa po osnovi novih kredita kao tražbina.

Ali, to ne znači da se stare tražbine koje su utvrđene (još ne znamo u kojem iznosu) ne mogu prenositi. Novi kreditori, koji su davanjem financijske injekcije Agrokoru u ključnom trenutku za opstojnost poslovanja koncerna sebi osigurali prioritetan status u naplati starih tražbina, mogu pokušati osnažiti svoju poziciju za potrebe glasovanja. U tu svrhu, dakle, mogu ići na otkup tražbina, a u tom smislu po mnogima je ključni trenutak upravo objava tablica ispitanih tražbina. One su temeljni dokument u svakom stečaju ili predstečaju za određivanja prava vjerovnika te mogućnosti namirenja, pa će o ‘sadržaju’ tablica ovisiti i aktivnosti niza vjerovnika.

Nagađa se da postoji interes za njihovu masovnu prodaju na strani vjerovnika koji nemaju snagu da vode glavnu riječ kod nagodbe, pa su zainteresirani za što skoriji izlaz iz tog postupka. No, njihove odluke da eventualno što prije prodaju svoje tražbine povezuju se i s podacima o ispitanim tražbinama jer se, prema nekima, u njima, a ne u objavljenom revizorskom izvješću, nalazi formula važna za izračun otpisa tražbina. Podatak je to koji bi mogao i presuditi o cijeni otkupa tražbine, tj. diskontu. 
“Tablice još nisu objavljene pa nije moguće ni davati procjene koliko bi bilo nužno otpisati. Objavljena izvješća revizora ne daju nam odgovor na to pitanje jer računovodstvena kategorija ‘ukupne obveze’ ne znači nužno da je to isti iznos kao i ukupne obveze prema prijavama i utvrđenim tražbinama vjerovnika, kaže odvjetnik Mićo Ljubenko, inače član Radne skupine koja je sačinila novi Stečajni zakon. Revizori, kaže, nisu dužni iskazivati zatezne kamate ako nisu knjižene, a dužnik ih ne može knjižiti ako ih vjerovnik nije zahtijevao.
U pravilu, vjerovnici ne zahtijevaju kamate upravo do prijave tražbine u predstečaju ili stečaju. A poznato je da su u svim većim predstečajevima i stečajevima značajno odstupale te dvije kategorije”, upozorava naš sugovornik.