Kumice su se u subotu napokon vratile na Dolac. Vjerojatno se još nikada nije dogodilo da ih tako dugo nije bilo, jer te su vrijedne žene i u ratu pronalazile način da donesu svježi sir i vrhnje na zagrebački plac. Uzbune ih nisu zaustavile, ali korona je, srećom samo privremeno. “Evo, dočekali ste me, donesla sam vam sira”, govori mljekarica iz Križevaca svom starom kupcu, kojeg nije vidjela tri tjedna.

Na internetu smo u međuvremenu doduše našli recept kako napraviti svježi sir, dosta dobro je ispao, ali ipak je bolje da se svatko drži onoga što zna raditi.

Na Dolcu je već danima otvoren onaj natkriveni dio, a zatvoren gornji, otkriveni dio placa otvoren je pred Uskrs, zasad je postavljeno desetak uredno razmaknutih štandova za prodaju voća i povrća.

Foto: Saša Paparella

Kumice su tu, ali drugog simbola grada, plavih zagrebačkih tramvaja, još uvijek nema. Sad nam nedostaje neugodna škripa njihovih kočnica, fali nam gužva u tramvajima, pa čak i kontrolori karata.

Spreman za povratak ljudi na ulice. Jednom

Na pustom Trgu bana Jelačića, žongler neumorno vježba bacajući čunjeve uvis. Stranac koji je nekako zapeo u gradu pogođenom potresom i epidemijom koronavirusa trudi se ostati u formi, kako bi spreman dočekao povratak Zagrepčana na ulice. Jednom. Tko zna kad, jer na ulicama Donjeg grada su samo cigle, kante, sigurnosne trake i odbačeni dimnjaci.

Foto: Saša Paparella

Nedaleko od Trga, u Preradovićevoj, tata i kćer nasred inače prometne ulice mirno igraju nogomet, a njihov pas veselo trči za loptom. Kad se tata okrenuo, vidimo da je to Edo Maajka – eto i u doba ovih pošasti teško je proći centrom bez da sretnete neku poznatu osobu, pa makar i iz alternativnog miljea. Edo kaže da im je ovo prvi izlazak nakon što se Zagreb potresao. Ohrabrujući prizor povratka života u centar grada koji je prvo ispraznila apartmanizacija, a sada ga je gotovo dokrajčio potres.

Tržište iznajmljivanja nekretnina ipak je malo živnulo, u apartmane u centru sada, umjesto turista iz Koreje, privremeno useljavaju izbjeglice iz kuća koje su dobile crvenu naljepnicu. Prema zadnjim podacima s web stranice Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo, od 9147 pregledanih zgrada njih 597 je neupotrebljivo, a 2577 je privremeno neupotrebljivo. One prve, brze procjene zgrada trebale bi biti napravljene do kraja travnja.

“Mi pokušavamo usporiti donošenje zakona o obnovi Zagreba dok se ne obave ti brzi pregledi, želimo iskoristiti iskustva s terena i da se kroz zakon sistematski pristupi rekonstrukcijama i pojačanjima građevina, ovo je jedinstvena prilika da sljedećim generacijama ostavimo sigurno nasljeđe”, navode inženjeri na svojoj web stranici. U međuvremenu, neki građani gledaju kratkoročnije, pa obilaze nadležne institucije žicajući zamjenu oznake na kući iz zelene u žutu ili crvenu, nadajući se da će tako više profitirati u najavljenoj obnovi.

S jednog krova srušili pet velikih dimnjaka i za to nisu htjeli uzeti novac

Alpinisti su se na društvenim mrežama oprostili od Zagrepčana, navodeći kako je u dva intenzivna tjedna stotinjak volontera odradilo preko 270 uspješnih sanacija. “Došlo je vrijeme da se lagano povučemo s vaših krovova i vratimo svojim poslovima”, napisali su. Jedna poznanica navodi kako su s njenog krova srušili pet velikih dimnjaka i za to nisu htjeli uzeti novac – rekli su joj kako “rade besplatno da onemoguće mafiju povezanu s gradskom vlašću u tome da ljudima naplaćuje po 10.000 kuna za rušenje dimnjaka”. Tako sprječavaju gentrifikaciju centra, odnosno iseljavanje onih koji nemaju novca za popravak. “Dosad smo možda i tri milijuna kuna izbili mafiji iz džepa”, zadovoljno su zaključali alpinisti.

Ulice Donjeg grada zauzeli su neki ogromni pauci

Nakon što su oni s krovova skidali sve ono što je prijetilo da padne na cestu, počela je druga faza – ulice Donjeg grada zaposjeli su neki ogromni pauci. Ne oni pravi, niti oni koji vam dignu automobil kad krivo parkirate, već dizalice s kranom dugim i po više desetaka metara. Ona najveća, od 120 metara, usidrena je pokraj katedrale, s koje će pokušati skinuti vrh oštećenog sjevernog tornja, težak 30 tona.

Reportaža: Zagreb nakon potresa (1)

FOTO: Netko mora platiti temeljitu obnovu grada ili ćemo centar ostaviti samo vranama

Kad izbaci svoja četiri nogara, dizalica blokiraju cijelu ulicu. U neke dane se tako nije nikako moglo proći iz sjevernog dijela grada u Donji grad, jer je jedna dizalica bila na Britanskom trgu, a druga je blokirala Bosansku ulicu. Mesnička je zbog radova tako dobro zatvorena kao da je u njoj smješteno američko veleposlanstvo u nekoj neprijateljskoj zemlji, a nije se moglo niti kroz ostale ulice koji inače povezuju sjever s jugom. Tako Zagreb sve više sliči na grad iz nekog distopijskog filma. Uz zabranu kretanja zbog korone, sada su ga dizalice i fizički podijelile u tri zone – na Podsljeme, porušeni Donji grad i onaj preostali dio grada, koji u potresu nije prošao toliko loše.

Foto: Saša Paparella

Prema podacima gradskog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, na 2100 zgrada oštećeni su dimnjaci, a kako sve one imaju po nekoliko dimnjaka neslužbene procjene govore o njih desetak tisuća. Nakon dimnjaka koji su se sami srušili ili su ih alpinisti dokrajčili, sada valja maknuti i one napuknute. Ogromna dizalica na opustjelom Britancu, gdje se još bolje vide fontane koje je dao podići gradonačelnik Milan Bandić pa se građani dodatno živciraju, miče dimnjak s tek obnovljene zgrade Zanatlijskog doma. Nasred trga, umjesto tržnice, sada su parkirani deseci automobila, pa Britanac izgleda kao Jakuševac, zagrebački sajam rabljenih vozila. Par prolaznika naslonjeno je na aute i prate rad dizalice.

Foto: Saša Paparella

Dajte napojnicu svojoj pekarici kad smo je već pretvorili u šankericu

Neki od njih pijuckaju kavu, iako su kafići već tjednima zatvoreni. Topli napitak se zato može kupiti na kioscima i u nekim pekarama, u koje povremeno nahrupe građevinski radnici. “Više prodam kave neko kruha”, kaže nam prodavačica, a mi joj ostavljamo napojnicu – kad je već pekara postala kafić, a ona pretvorena u šankericu, treba tu unijeti i neke dobre običaje iz ugostiteljstva.

A da su donjogradski kafići otvoreni u njima bi se, umjesto o nogometu, zacijelo pričalo o dimnjacima. Dimnjačari nam sada određuju sudbinu. Oni daju atest za dimnjak, bez kojega ne možete koristiti plin, pa ostajete bez grijanja, štednjaka, tople vode. Zagrebački dimnjačari pretvorili su se u nadnaravna bića. Određuju i koji dimnjake treba srušiti a koje ne, pa ne možete u kuću pozvati građevince sve dok vam ljudi u crnom ne kažu svoje. A dimnjačar vam neće doći ako na tavanu postoji opasnost da im nešto padne na glavu, što bi trebali riješiti građevinci. Kako bi izašli iz tog začaranog kruga, jedan susjed, umirovljenik, sam je srušio naš napuknuti dimnjak visok sedam metara.

Hoće li napokon dozvoliti trajno uklanjanje onih dimnjaka koji se više ne koriste?

U nekim zgradama dimnjačari uvjeravaju stanare kako dimnjaci od cigle više nisu poželjni. Tvrde i da svi moraju ugraditi kondenzacijske bojlere, koji su suvremeniji i ekološki prihvatljiviji, ali i znatno skuplji. A što će na to reći Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture, hoće li napokon dozvoliti trajno uklanjanje onih dimnjaka koji se više ne koriste? Ili zbilja opet moramo zidati te ogromne dimnjake od cigle, onakve kakvi se ne grade već desetljećima, još otkako smo se u kućanstvima odrekli krutih goriva? Moramo li opet strahovati od tih konzerviranih relikata prošlosti, koji su u puno primjera korisni otprilike kao nekadašnja spremišta za ugljen na željezničkim kolodvorima?

“Dimnjačari su postali ministri graditeljstva, sada se njih za sve pita. Što meni vrijedi fakultet kad je njihova zadnja?”, žali nam se jedan ovlašteni statičar. Iako o našoj zgradi već desetljećima skrbi ista dimnjačarska tvrtka, oni nemaju podatke o tome tko koristi koji dimnjak, niti koliko je dimnjaka uopće u funkciji, a malo je nezgodno sada, u doba korone, okupiti vlasnike svih stanove kako bi se ustanovilo pravo stanje.

Inače sveprisutnih gradskih konzervatora sada nema nigdje, da nam kažu što ćemo s tim uništenim dimnjacima, krovovima, zabatima. U svom, oštro napisanom otvorenom pismu građanima Zagreba, arhitektica Martina Petrinjak komentirajući rad nadležnih gradskih institucija navodi: “sve što su radili bilo je zabranjivanje bilo kakve intervencije u smislu sigurnosti i standarda življenja”.

Cijene građevinskih usluga su znatno porasle

Godinama se malo ulagalo a puno štitilo, pa su štete ogromne. Treba li sad obnoviti sve isto kao što je i bilo, pa da neki novi potres opet sve to jednako poruši? Kako učvrstiti te stare zidove i dimnjake? I napokon – tko će sve to platiti? Građani se u svemu tome teško snalaze, a zbog velike potražnje cijene građevinskih usluga su znatno porasle.

Za obnovu jednog srušenog bočnog zida zgrade, jedan nam je majstor rekao da je dovoljno umjesto cigli staviti daske, preko koje bi stavili žbuku. Drugi kaže: ma kakve daske, onda ćete morati plaćati dvaput jer ih jednom morate skinuti i staviti ciglu, kao što je i ranije bilo. Treći, naizgled dobro informiran, kaže – “ono što je bilo ranije, e to ne valja, tako se više neće smjeti graditi, jer takav bi zid kod novog potresa opet mogao pasti. Sada se mora umetati betonske stupove!” A vlasnici samo sliježu ramenima i na kraju uzmu onoga koji je najjeftiniji. Ili, ako je vremenska prognoza loša, a iza Uskrsa je najavljena kiša, uzmu onoga koji odmah može početi raditi, da ne bi voda prošla kroz rupe i do kraja im rastočila kuću. Onaj tko nema krovopokrivača, užurbano nabavlja velike cerade i pokušava ih nekako staviti na krov, za što bi opet trebalo platiti dizalicu. Drugi tvrde kako će ceradu odnijeti prvi vjetar, pa ju stavljaju na pod tavana. A treći, s malo više praktičnog znanja, im se smiju – “pa bolje ostavi rupu na krovu i neka ti tavan pokisne, jer cerada će zadržati kišnicu, a kad se napuni vodom njena težina će ti probiti pod tavana i ostat ćeš bez stana ispod”.

Foto: Saša Paparella

Nema više politike i nogometa, sada se sve priče vrte oko građevine. Susjed nas ne pita kako smo – a kako bi i bili nakon korone i potresa – neko: “kol’ko vam je dimnjaka palo sa zgrade?” Kaže da je godinama uplaćivao policu osiguranja protiv potresa, a sad kad bi to trebao naplatiti, velika domaća osiguravateljska kuća dodijelila mu je procjenitelja šteta koji živi u Zadru, pa nikako ne može izaći na teren. “Lukavo su to smislili, valjda čekaju da umrem pa da mi niš’ ne moraju platiti”, zaključuje.

Donedavno nezamisliv grafit

Indirektno, potres je ostavio traga i u Novom Zagrebu. U Sigetu je osvanuo donedavna nezamisliv grafit “Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska, BBB i Torcida”, kakav nije viđen još od 1990. I grafiteri su navijačima honorirali angažman oko potresa i korone.

Foto: Saša Paparella

Došlo je vrijeme za vrlo ozbiljne dečke i njihov biznis

No primiče se kraju faza raznih volontera – alpinista, navijača i Civilne zaštite. Došlo je vrijeme za vrlo ozbiljne dečke i njihov biznis. Počinje obnova i unosni poslovi, pa je gradonačelnik Milan Bandić, 40 dana od početka epidemije korone i 15 dana od potresa, odlučio sebe imenovati načelnikom Stožera za civilnu zaštitu. Ne treba mu više Manhattan južno od Save, jer sad se otvara prostor za gradnju i u središtu grada. I dok Bandić riga vatru po škrtim vlasnicima koji nisu obnavljali svoje stanove u centru, zaboravlja da je grad Zagreb u mnogima od tih zgrada suvlasnik, a primjerice u onoj s kojom sam povezan i većinski vlasnik. Iako od tih prostora uredno ubire najamninu, kad smo lani, pokušavajući namaknuti neki novac za obnovu zgrade, predložili povećanje pričuve na četiri kune po kvadratnom metru, Grad je jedva na to pristao. Sada ni ta pričuva više nije dovoljna, pa se spremamo tražiti njeno novo povećanje.

Iako su prošla dva tjedna od potresa i dalje je teško doći do vjerodostojnih informacija, pa se šire razne priče. Stanari sami ulažu novac u obnovu, a pojma nemaju hoće li im dio biti vraćen, kao što je u medijima najavljeno. Neki kažu da će im biti priznati računi samo za one građevinske tvrtke koje imaju potpisan ugovor s gradom. S jednom od njih smo i mi ranije surađivali, lani su nam obnovili dva dimnjaka, no sada nam ne mogu pomoći jer – nemaju ljudi. Zbog korone je obustavljen gradski prijevoz, pa radnici ne mogu doći na posao. Zato smo našli građevinara koji problem transporta sam rješava. “Postao sam taksist, cijelo jutra skupljam moje ljude po okolici i vozim ih u Zagreb, a popodne ih opet razvozim po kućama”, kaže. Nije ni on najgore prošao – njegov kolega sada doma plače jer su mu svi radnici bili iz BiH i sada se zbog korone ne mogu vratiti u Hrvatsku, pa će obnova Zagreba proći bez njega.

Sada po gradu tražimo sumnjivo lice u majici Metallice

Teško je predvidjeti kada će se život vratiti u centar. U međuvremenu, ljudi nastoje živjeti barem donekle normalno. Na nekim dječjim igralištima s ulaza su skinute sigurnosne trake. Preko dana dođe pokoje dijete, a navečer se na klupici skupe mladi. Želja za druženjem jača je od straha od zaraze.

Neki se Zagrepčani ne boje niti živjeti u zgradama koje su statičari proglasili neuporabljivim. “Imam jednu luckastu susjedu koja unatoč crvenoj oznaci na vratima ne želi izaći iz stana, a čim je netko u kući manja je šansa da će nam lopovi provaliti”, zadovoljno će jedna poznanica, koja je privremeno preselila kod rodbine.

Dosad je u oštećenim zgradama zabilježeno nekoliko krađa, a ti kokošari zbilja ne biraju – susjedu su pokrali rublje sa sušila. Sada po gradu tražimo sumnjivo lice u majici Metallice.

Prvi dio iz serije reportaža sa zagrebačkih ulica nakon razornog potresa autora Saše Paparelle možete pročitati OVDJE.