Vrijeme koronavirusa poput povećala je pokazalo brojne neefikasnosti i nelogičnosti sadašnjeg javnog ekosustava koje okružuje gospodarstvo, a istovremeno, pokazalo je da je promjena na bolje moguća i da učinkovitost javnog aparata nije mit, već moguća stvarnost.

Kada nema alternative, državne institucije pokazale su se brzima, spremnima prihvatiti digitalne procese i biti usmjerene na cilj. Iako možemo diskutirati jesu li potpore od 4000 kuna za zadržavanje radnih mjesta optimalna mjera, odluka je donesena, a proces predavanja zahtjeva i isplate, Hrvatski zavod za zapošljavanje i Ministarstvo financija odradili su vrlo dobro.

Brzo uvođenje e-propusnica pokazuje da je Hrvatska spremna na svim razinama uvesti i provoditi digitalizirane procese, ali broj izdanih propusnica istovremeno ukazuje na preveliku rascjepkanost teritorijalnog ustroja čija je racionalizacija potrebna iz gospodarskih i funkcionalnih razloga.

Uvođenje Andrije pokazuje odličnu suradnju domaćih i stranih firmi na pametnom i inovativnom rješenju, dok istovremeno, neke mogućnosti smanjivanja pritiska javnosti upitima prema sustavu Civilne zaštite, koje je privatni sektor ponudio besplatno nisu iskorištene, očito zbog manjka kapaciteta. Državni aparat je ogroman, a broj ljudi koji doista mogu odraditi projekte i tražene zadatke je vrlo skroman što čini da Hrvatska ne iskorištava sve svoje prilike i mogućnosti.

Ako nas je korona kriza nečemu naučila, to je da Hrvatska može biti efikasna i uređena, a najveći strah je od povratka na staro pod pritiskom glasnih kojima promjene ne odgovaraju.

Mjere pomoći gospodarstvu, nakon početnog oklijevanja, usmjerene su k pravom cilju. Prijedlozi su upućeni Vladi od različitih institucija pod nazivom mjera protiv korone, a zapravo, radi se o mjerama koje hrvatsko gospodarstvo trebaju učiniti agilnim, brzim, otpornim i spremnim za predstojeću tržišnu borbu.

Pitanje konkurentnosti

Hrvatska je dočekala rad od kuće institucionalno nespremna, pod prisilom opasnosti za zdravlje. Institut rada od kuće nije adekvatno reguliran i to je jedno od pitanja koje treba hitno riješiti neovisno od korone jer rad od kuće treba preživjeti i nakon ove ugroze. To je način izaći u susret zaposlenim roditeljima, pružiti mladima više fleksibilnosti u današnje doba koje rad gleda kroz njegov rezultat, a ne satnicu.

Nedostaje nam i institut ‘čekanja na rad’. Hrvatska je nešto slično imala u ratnim vremenima, a dobro bi nam došao i u sadašnjim izvanrednim okolnostima. Slovenija je radnike koji nisu bili u mogućnosti raditi stavila na ‘na čekanje’ i osigurala 80% plaće te poslodavce koji se bore očuvati osnove poslovanja oslobodila velikog financijskog tereta, a istovremeno sačuvala radna mjesta.

AmCham je također tražio da se takvim radnicima u Hrvatskoj omogući da primaju, ako ne slovensku ili francusku varijantu od 80% neto plaće ili Češku od 60% neto plaće, onda iznos plaće koji daje HZZ, uz obavezu poslodavca da ih uključi u radni proces odmah po isteku ugroze.

Iako je argument protiv tog instituta da hrvatsko rješenje omogućuje 4000 kuna neovisno o tome radi li radnik ili ne, poslodavac ima obavezu isplate ostatka do pune plaće, te nužno prolaziti cijeli proces dugog i iscrpljujućeg administrativnog procesa s radnicima koji ne rade za umanjenje plaće u okolnostima kada se svo raspoloživo vrijeme usmjerava na čuvanje osnova poslovanja, klijenata, dobavljača i radnika koji mogu raditi.

Hrvatska je izabrala egalitarni princip potpore za očuvanje radnih mjesta od 4000 kuna. Argument za takav pristup je svakako jednostavnost koja je omogućila brzinu provedbe.

Međutim, takvom mjerom štite se prije svega nisko plaćena radna mjesta i industrije niže dodane vrijednosti.

Ne u pravoj mjeri one industrije koje želimo vidjeti kao dominantne u godinama koje dolaze. Industrije visoke dodane vrijednosti u pravilu imaju i više plaće, ali ne nužno i financijske rezerve koje će im omogućiti preživljavanje krize.

Takvim pristupom povećava se šansa da kao nezaposlene vidimo upravo visoko specijalizirane stručnjake, a hrvatske firme oslabljene u vremenu nakon krize kada se vraća u tržišnu utakmicu. Uz to, bolje plaćena radna mjesta u redovnim uvjetima više doprinose proračunu, pa bi bilo korektno i da mogu dobiti više u kriznom razdoblju.

Kako pokrenuti gospodarstvo

Otpis poreza i doprinosa za one pogođene krizom uslijed Covida-19 namijenjen je samo malim poduzećima s visokim padom prometa. Takva mjera ostalima ne omogućuje poduzećima dobar start s početkom poslovanja, već predstavlja veliki uteg. Zadržavanje radnika uz odgodu ili parcijalni otpis poreza i doprinosa znači da će se mjesecima ili godinama po početku ‘normalnog’ poslovanja poduzeća boriti s tim teretom.

Velikim poduzećima s padom prometa od 50%, što je za njih već prag bankrota, omogućen je proporcionalni otpis poreza i doprinosa.

S obzirom na to da je ključno da u razdoblju koje slijedi nakon prestanka posebnih okolnosti gospodarski subjekti moraju biti u mogućnosti ubrzano pokrenuti gospodarski oporavak, smatramo da je od iznimne važnosti da gospodarski subjekti ne budu opterećeni poreznim obvezama koje su nastale u kriznom razdoblju. Korona bi konačno mogla donijeti i značajnije rezanje parafiskalnih nameta kao mjeru olakšavanja tereta gospodarstvu.

Kako istovremenu kreću i mjere relaksiranja ograničenja uvedenih zbog Covida-19, bit će važno vidjeti hoće li dosadašnji ispravan sveopći osjećan žurnosti i važnosti olakšavanja ovog tereta preživjeti vraćanje ‘u normalan’ život.