Zanimljivo je bilo nazočiti predstavljanju globalnog istraživanja u sektoru sporta za 2024. godinu koje su zajednički organizirali tvrtka PricewaterhouseCoopers d.o.o. Hrvatska i Hrvatski olimpijski odbor. A istraživanje je pokrivalo teme ulaganja u sportski sektor, korištenja umjetne inteligencije u sportu, stanje ženskog sporta i organizaciju sportskih događanja te ulogu države u sportu. A zanimljivo uvodno slovo sudionicima skupa ponudio je predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša:
“Ta jako zanimljiva tema govori o sportu na sasvim drugačiji način. Govori o sportu kao industriji, što je apsolutna činjenica uzmemo li u obzir strukturu bruto društvenog proizvoda Europske unije s udjelom sporta od 2,2 posto ili oko 300 milijardi eura. Uz to, gotovo šest milijuna ljudi radi izravno u sportu Europske unije. Kod nas, u Hrvatskoj, sport je na razini udjela od 1,6 posto u bruto društvenom proizvodu i nalazi se iznad mnogih industrija to jest segmenata hrvatskog gospodarstva”.
Prvi čovjek hrvatskog sporta, u svom uvodnom izlaganju, poentirao je pak na ovu temu: “Ako znamo da nam turizam donosi godišnji prihod od 13-14 milijardi eura, doprinos sporta u tome je najmanje 10%… I zato smatram da je ovo istraživanje veliki korak u prepoznavanju sporta kao industrijske grane i zahvalni smo našim partnerima iz PwC-a na sjajno odrađenom poslu. Država sport mora uvažavati kao industrijsku granu koja bitno pridonosi hrvatskom bruto društvenom proizvodu”.
Rezultate spomenutog istraživanja nazočnim hrvatskim sportskim djelatnicima u ime jedne od najuglednijih svjetskih revizorskih i računovodstvenih tvrtki PricewaterhouseCoopers, predstavio je John Gašparac, partner u Odjelu revizije i računovodstvenog savjetovanja PwC Croatia, kanadski Hrvat koji već godinama živi i djeluje u domovini svojih predaka.
Rast do 7 posto
Uvodeći nas u temu Gašparac je krenuo ovim riječima: “Rezultati istraživanja pokazuju da su inovacije i strateška ulaganja ključni za budući razvoj sportskog sektora. Hrvatski doprinos ovom globalnom istraživanju osigurava potreban lokalni kontekst koji pomaće identificirati specifične izazove i prilike. Vidljivo je da se i u Hrvatskoj traže novi komercijalni modeli financiranja sporta pri čemu se očekuje dodatna pomoć medija s još većim uključivanjem žena u sport i ističe svjesnost nedovoljnog korištenja i planiranja korištenja umjetne inteligencije u svim područjima sportskog sektora koji svakodnevnog evoluira. Također, otvara se dodatni prostor za strateško promišljanje države, kompanija i pojedinaca u želji za potrebnim pozicioniranjem ove važne industrije čiji su potencijali neosporni”.
Predstavljeno ispitivanje obuhvatilo je 411 ispitanika (sportskih djelatnika na rukovodećim funkcijama) iz 46 zemalja svijeta, a ono uključuje i doprinos 48 sportskih lidera i operativaca iz Hrvatske. Stoga smo o tome s Johnom Gašparcem popričali i izvan okvira prezentacije.
“PwC u svijetu sporta ima dosta jak pečat i on stalno raste a u Hrvatskoj smo se prvi put uključili u tu anketu gdje su hrvatski sportski djelatnici, a činili su više od 10 posto ispitanika, pridonijeli svojim razmišljanjima. Usporedili smo hrvatske i globalne rezultate pri čemu postoje sličnosti, ali ima i razlika. Neke teme su se pojavile kao vrlo zanimljive i poučne za hrvatski sport”. Do kakvih se spoznaja došlo vezano uz ženski sport u Hrvatskoj?
“Kod ženskog sporta u idućih tri do pet godina očekuje se i do 30 posto rasta a 78 posto stručnjaka predviđa da će se taj rast i dogoditi. Naravno, ključni faktori za taj razvoj su neke snage, a jedna od njih su mediji koji bi ženskom sportu trebali posvetiti veću pozornost. Druga stvar su sponzorstva odnosno marketinški segment koji isto može pomoći. Treća stvar, ono što je možda najbitnije, a to je kreativnost uz čiju pomoć bi se ženski sport odmaknuo od muškog. Da to bude malo drugačije, da se ponude neki novi proizvodi, da ženski sport sam sebi dobije više snage za dodatni za rast”.
Zanimljivi su i podaci vezani uz nužnost novih komercijalnih modela u sportu. “Širi se veći optimizam vezano uz rast tržišta sporta, čak do 7%. A to je dosta veliki optimizam ako znamo ekonomske odnosno financijske faktore. Traže se novi komercijalni modeli, novi financijski modeli, a da su oni potrebni ističe 74% hrvatskih ispitanika a čak 83% globalnih ispitanika. Treba uvijek privlačiti investitore da oni uđu u rizik. Ulaganje u sport je uvijek rizik, kao i svaki biznis i sport je biznis i traži povrat. Privući institucionalne investitore je jedna stvar no privatni kapital je ono što nam nedostaje”.
Emocija umjesto financija
Bitna tema je i organizacija velikih sportskih priredbi. A financijski izazovi kod istih glavni su razlog zbog kojeg 42% hrvatskih ispitanika smatra da je organizacija istih otežana a njih 74% podržava modele suorganizacije na više lokacija kao održivo rješenje. A upravo na tom polju pala je kandidatura Hrvatske za domaćina sljedećih Europskih igara koje se, objeručke, prihvatio Istanbul.
“U Hrvatskoj se gleda interes lokalne zajednice. Kako će se sve odraditi na lokalnu infrastrukturu, urbanistički plan i tako dalje. Dakako, i za to su potrebni novi komercijalni modeli, ali i potpora javnosti jer i poreznog obveznika zanima koja je tu njemu korist. Ako je on ne vidi, imat će otpor. No, ako se kroz to može izgraditi zajedništvo te zajednice onda je to u interesu svima”.
Pokazalo se da se u vođenju sporta ne može uvijek funkcionirati kao u vođenju kompanija. “Puno organizacija natjecanja nema dobro financiranje. Tu morate biti vješti. Ulaganje u sport ponekad može biti i strast i to može biti razlog zbog kojeg netko u to ulazi. Svaki ulagač, dakako, gleda da osigura povrat ulaganja no neki tada od financijaša postaju nešto drugo jer dobivaju zadovoljstvo druge vrste. Mora li povrat ulaganja uvijek biti financijski, može li on biti neka pobjeda tog kluba, neka emocija?”.
Na pitanje o ulozi države u sektoru sporta, samo 19% hrvatskih sudionika PwC-ova istraživanja ocjenjuje strategiju razvoja sporta kao dovoljno kvalitetno osmišljenu. Koliko je važna uloga države u sportu i u eri liberalnog kapitalizma?
“Ona je ključna. Svi to smatraju ključnim. Vide se tu pozitivne stvari, ali i neke koje treba poboljšati. Ne samo financiranje nego i poticaj zdravlju. Mnogi smatraju da je to već postignuto, no postoji i nešto što se zove nacionalnim ponosom, to su uspjesi na međunarodnoj sceni. Ima tu prostora za razvoj i dosta ispitanika je odgovorilo tako. No, u odnosu na globalno, nismo daleko. U većini država su ispitanici rekli da bi država mogla dati više”.
To istraživanje sugerira da je podrška države privatnim ulaganjima ocijenjena nedovoljnom. Jesu li hrvatski zakoni dovoljno stimulativni za privatne ulagače, ponajprije iz perspektive poreznih olakšica? “Mislim da nisu. Ublažavanje regulative je ono što se više traži. Potrebne su porezne stimulacije koje će ići u koristi investitora u sport i tu se nešto mora napraviti”.
I doista, i naše je mišljenje da bez dodatnih poreznih olakšica za privatne ulagače neće biti boljitka za hrvatski ekipni sport. Premijer Plenković voli istaknuti da su izdvajanja za sport Vlade kojoj je on na čelu u prvoj godini mandata bila 26 milijuna a sada iznose 160 milijuna jest činjenica čiji se učinci zasad u ekipnom sportu ne vide. Jer, ulaganja u sportsku infrastrukturu i velika natjecanja ne prate i poskupljenje ekipnog sporta pa bi jedan od ciljeva ove države trebale biti i besplatne klupske članarine za djecu barem do 12 godina ako ne i nešto starije.
Uostalom, prilično je razvidno da je košarka za Hrvatsku postala preskup sport, što se oslikava i u nenastupanju naših klubova u europskim klupskim natjecanjima. Ista je priča s još jednim globalnim sportom, a to je odbojka. Rukomet sve teže hvata korak, a zasad najbolje stoji vaterpolo jer je najjeftiniji od svih spomenutih, no i tu je primjetno da Hrvatska više nema kluba koji je kadar ozbiljno konkurirati za naslov u Ligi prvaka.
Manjima je rano za AI
Osim nedostatne uloge države u ekipnom sportu, u istraživanju je primjećena prilično iznenađujuća nespremnost hrvatskih sportskih organizacija za korištenje umjetne inteligencije. I dok u svijetu potrebu za takvom strategijom nema 59% ispitanika u Hrvatskoj je ta brojka puno veća.
“Generativna umjetna inteligencija je globalna tema u kojoj puno ljudi vidi veliku prednost za razvoj sporta. U Hrvatskoj čak 95 posto organizacija koje su sudjelovale u istraživanju nema strategiju i plan implementacije istoga, a u svijetu je takvih 59 posto. A više od pola hrvatskih ispitanika je reklo da oni to ne smatraju važnim”, ističe John Gašparac. S obzirom da kao zemlja u sportu, kao i u mnogočemu, zaostajemo u korištenju blagodeti koje nudi umjetna inteligencija zanimljivo je bilo čuti i osnivača i izvršnog direktora Ultrax Technologies Marka Sukreškog, eksperta u Centru za istraživanje i razvoj vrhunske sportske pripreme (CIRSP). Tako smo, na marginama ovog skupa, i s njim nakratko popričali.
“Mi razvijamo alate za analizu i obradu podataka, primjenu umjetne inteligencije u sportu u svakodnevnom treningu. U Hrvatskoj je to tek u počecima. Veći klubovi, bogatiji, više idu u tom smjeru. Manji klubovi imaju više problema pa kod njih očito još nije sazrelo vrijeme za AI tehnologiju. No, svjedoci smo spuštanja digitalne opreme na razinu prosječnog čovjeka pa i djece jer gotovo svatko od njih nosi neki vid pametnog uređaja koji generiraju neke podatke koji se jednostavno mogu iskoristiti. Tehnologija je tu, podaci su tu i to sada još samo treba zaokružiti u nekoj sportskoj priči”.
U kojem segmentu sporta se to može najlakše primjeniti? “Mi se bavimo izvedbom, znači razvojem sportaša, kondicijskom pripremom, prevencijom ozljeda, organizacijom samog procesa, notacijskom analizom, primjerice statistikom točno ili krivo dodanih lopti. Tri glavna područja našeg rada su identifikacija talenta, svakodnevna pomoć sportašima i pomoć u razvoju. Zanimljivo je da Europa u tome kaska, a da su SAD i jugoistočna Azija lideri u tome. Isti su principi, samo su oni ranije krenuli, a možda je i drugačija organizacija sporta”, zaključio je Sukreški.
