U samo mjesec dana nešto više od šest tisuća tarifnih kupaca električne energije – dakle kućanstava te malih i srednjih poduzetnika – podnijelo je zahtjev za promjenu dobavljača električne energije. Ta brojka poprilično je uvjerljiv pokazatelj promjena koje su uslijedile liberalizacijom domaćeg tržišta struje.

Utoliko, valja se zapitati može li se sličan scenarij uskoro očekivati i na domaćem tržištu prirodnog plina – drugog strateški važnog energenta. Jer – treba to naglasiti – na papiru tržište plina u Hrvatskoj u jednakoj je mjeri liberalizirano kao i tržište električne energije. Ipak, u skladu s čestom diskrapancijom između onog što u zakonima piše i onoga što se u stvarnosti događa – u Hrvatskoj još niti jedan tarifni kupac ( brojkom:0) nije promijenio dobavljača plina. Iza takve Potemkinove liberalizacije zapravo se krije poučna priča o tome kako proces uvođenja tržišnih načela u nekom sektoru ekonomije, ako se ne vodi kako treba, na kraju može rezultirati upravo suprotnim ishodom od onoga koji se želio postići.  

Osnovni problem hrvatskog tržišta plina jest taj da je stvoreno iz monopolističkog sustava kojim je svojedobno dominirala državna naftna kompanija Ina. Ina je proizvodila plin, uvozila plina, skladištila plin, ali i gradila transportnu infrastrukturu. Bila je u državnom vlasništvu, pa je tako i provodila državnu politiku te prodavala plin po netržišno niskim cijenama. Jedini dio odvojen od Ine bila je lokalna distribucija i opskrba kojom su se u pravilu bavila komunalna poduzeća u vlasništvu jedinica lokalne samouprave. Kad je počelo ustrojavanje plinskog tržišta, država je prvo iz Ine, uz bogatu naknadu, izdvojila transportne i skladišne kapacitete od kojih je formiran Plinacro – nacionalni operater transportnog sustava. Ina – također privatizirana – postala je tek dobavljač plina, a lokalni koncesionari – njih 38 – svojevrsni lokalni monopolisti zaduženi da opskrbljuju potrošače, ali i brinu o lokalnoj infrastrukturi. U takvoj organizaciji tržišta kolač – cijena potrošenog kubika plina – je morao biti podijeljen na pet dijelova. Ina uzima najveći dio temeljem vrijednosti plina, Plinacro se financira naknadama za transport i skladištenje, dok je lokalnim koncesionarima preostala naknada za distribuciju i opskrbu.  

Na kraju je svoj dio uzela i država putem PDV-a. Dakako, s obzirom da se oko ove podjele sami sudionici na tržištu ne bi mogli dogovoriti, zamišljeno je da tarife određuje Hrvatska energetska regulatorna agencija, temeljem proračuna opravdanih troškova. Pojednostavljeno rečeno, ako bi lokalni koncesionar dokazao da je više ulagao u razvoj mreže, bila bi mu odobrena i nešto viša cijena. Upravo to je razlog zašto ne postoji jedinstvena cijena plina u Hrvatskoj, no kao ključni nedostatak sustava opet se pokazala – politika. Političke elite, usprkos brojnim upozorenjima struke – godinama se nisu željele odreći prava da određuju najvišu moguću cijenu plina.  A ta cijena za kućanstva, suprotno osnovnoj ekonomskoj logici, puna dva desetljeća bila je niža od cijene velikih potrošača i industrije. 

Mala bara, puno krokodila
Suštinski radilo se o prikrivenoj subvenciji, a koliki su bili njezini razmjeri relativno precizno odredili su eksperti iz Hrvatske narodne banke u analizi objavljenoj prošle godine. Prema njihovom proračunu, još početkom prošle godine ta subvencija za kućanstva iznosila je 1,34 do 1,80 kuna po prostornom metru plina, da bi sredinom godine nakon poskupljenje bila prepolovljena. Ipak, još u listopadu prošle godine nabavna cijena plina za opskrbu poduzetnika iz svih djelatnosti u listopadu je bila za čak 47% viša od nabavne cijene plina za opskrbu kućanstava. Takva netržišna regulirana cijena imala je dvije katastrofalne posljedice. Prva je bila uništavanje profitne marže lokalnih distributera, a druga to da su bilo koji novi igrači bili potpuno demotivirani za dolazak na tržište. Naime, Ina – u želji da svoj plin proda što skuplje – kontinuirano je radila pritisak na povećanje svog udjela u cijeni. Plinacro je, pak, tijekom proteklih osam godina uložio više od 600 milijuna eura u gradnju novih plinovoda, a da bi te kredite mogao uredno otplaćivati također je tražio povećanje svojih tarifa. Na kraju, lokalni distributeri su također trebali novac za investicije. Kolač je naprosto postao premali, no zbog političkih razloga nije ga se moglo povećati. 

Najviše ionako uzima država
U takvoj situaciji najdeblji kraj izvukli su najslabiji – distributeri – kojima se iz godine u godinu profitna marža topila, a da bi izbjegli propast mnogi od njih znatno sus rezali ili potpuno obustavili ulaganja u mrežu. Takvo poslovanje pokazalo se kao spirala smrti. Bez ulaganja nisu mogli širiti bazu korisnika, a bez širenja baze korisnika prohodi su im padali. U takvoj situaciji interesa za ulazak alternativnih opskrbljivača na tržište nije bilo, iako je regulativno to bilo moguće. Posebno je tome pridonijela odredba po kojoj je koncesionar dužan opskrbljivati sve kategorije kupaca, a nitko nije bio spreman ulaziti u rizik toga da ima obvezu prodaje plina ispod njegove tržišne cijene.  Koliko je sustav postao bizaran svjedoči i primjer austrijske tvrtke EVN, koja je osvojila koncesijek natječaje za distribuciju i opskrbu u Zadarskoj, Šibensko-kninskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji. Plinacro je gradnjom magistralnog plinovoda doveo plin u Dalmaciju, a EVN je dobio posao da gradi lokalnu mrežu, te opskrbljuje potrošače. Radi se o značajnim ulaganjima, ne samo u gradnju cijevi, već i u marketing – nužan da bi se potrošale uvjerilo da ulože u modernizaciju svojih objekata nužnu za korištenje novog energenta. Uslijed ekonomske krize to nije nimalo lako, no HERA je na kraju EVN-u odobrila tarifu iz koje proizlazi da će od svakog prostornog metra prodanog plina ta tvrtka – uz sva svoja ulaganja i rizik koji preuzima – zaraditi manje nego što država uprihoduje putem PDV-a.

Koji je trend na tržištu jasno se može zaključiti iz nedavne vijesti kako će Ina 1. kolovoza zbog golemih dugova prestati isporučivati plin za tri distributera iz Moslavine. Radi se o tvrtkama koje su nakupile desetke milijuna kuna duga, a za vjerovati je kako među lokalnim distributerima takvih ima još. Mogu li one preživjeti liberalizaciju? Naime, dsadašanja iskustva pokazuju znatan broj lokalnih distributera plina u Hrvatskoj stabilno poslovanje ne može ostvariti niti sada kad osim naknade za distribuciju primaju i naknadu za opskrbu. Dolaskom alternativnih distributera tu naknadu će gubiti, što će biti novi udar. U uvjetima recesije povećanje cijena nedvojbeno je potez koji će negativno utjecati na potrošnju, a sav profit iz niže veleprodajne cijene plina – koja će također biti jedna od posljedica liberalizacije i gradnje novih opskrbnih pravaca – ionako će zadržati oni koji se nalaze više od njih u plinskom hranidbenom lancu. Distributeri tako i dalje ne videsvjetlo na kraju tunela. Nakon desetljeća državne intervencije, mnogi plinari za slobodno tržište jednostavno nisu spremni.