Što nas čini neovisnim,sve pomalo,ali najviše osjećaj zrelosti,spoznaje da ste sve to nadišli,da uzmete život takav kakav je,da znate osjetiti radost u onome što drugi ne primjećuju,da ste se sa svime pomirili.
Materijalna bogastva su važna,ali nisu presudna,život je tako lijep.
A ima nešto što se zove čaroban trenutak,koji se u životu tako rijetko dešava,ali kad se desi treba ga iskorstiti

Mravak,mislila sam na onaj Sartnov čaroban trnutak iz Mučnine,a o tom čarobnom trenutku ćemo raspredati jer i mene jako zanima psihologija ljudskih odnosa.Mravak,ne hvatam nikog,ja volim biti uhvaćena[smiley2]

Joj, joj BAKICAAA!

Pa nije valjda život jedna velika mučnina dok ne dođe “onaj čarobni trenutak”?
Sartre je egzistencijalist, ali nebumo valjda cijeli život proveli u iščekivanju Godota?
Treba živjeti punim plučima svaki dan. [smiley2]

Kako me danas posebno nadahnuo Posejdon,[smiley2]to mu evo vraćam literarnim uradkom,a na temu koju on voli Žene i dionice.

Osjetite li onaj poznati osjećaj slatke strepnje i iščekivanja kad otvorite mostich prije 10 sati,kad se odbrojavaju minute do 10 i kad sjevnu munje oko posejdonove glave.
Za muškarce je to stravstveni lov,za žene stravstvena igra.muškarac voli krv i lovinu,žena više uživa u igri samoj.
I uopće kako biramo dionice?
Na to utiče više faktora.Uz ekonomske,pratim njen ritam i ples na ekranu,a često prevagne to jer me podsjete na neke trenutke u mom životu.

Evo recimo,Đuro,on me uvijek podsjeti na moj prvi službeni put u Slavonski Brod,na jesen i žuto lišće i tipa koji me izveo na večeru.Znam da sam cijeli put mislila -Ajme majko kako ću se izvući,kad ono ništa….[smiley2]zato sam ga i zapamtila,inače bih ga vjerojatno zaboravila,ili vam ne bi pisala[smiley2]

Volim onda i morske dionice,ono brodovi,luke i slično,one me podsjete na moje studenske dane,na moju najbolju prijateljicu natašu,na vlakove,na snijeg,na mamine tople čarape i na moje ljubavne pjesme….
Ne znam zašto građevinare ne volim.Tko im je kriv,ničim nisu obilježili moj život.[smiley2]

Papak. Jel te barem pitao, reda radi?

Znam uzeti i one koje nitko neće[smiley3]što ću neki put imam meko srce.
kad jednom kupim dionicu,vjerujem u nju,nikad se ne kajem što sam je kupila ili mislim da sam pogriješila.
Imam jednu osobinu- vjerna sam,volim čekati kao Penelopa svog Odiseja.[smiley2]

Volim se i vraćati dionicama koje sam već imala, ko kad se vraćaš dobrim starim ljubavima s kojim vas zauvijek vežu neki čarobni trenuci i uspomene.[smiley2]

Najgore su mi one koje čekaju i čuče i ne mrdaju,ali ja znam da će ruknuti kao podivlajla rijeka.Kad mislim da je dovoljno porasla ja ju prodam.Nikad ne idem do kraja.To mi je nekako životna filozofija.Uviijek se sjetim onih stihova D.Maksimović- sve je mnogo lepše donde dok se čeka,dok od sebe samo nagoveštaj da..Neki put se prestrašim svoje igre,bojim se da ne odem predaleko.Ali,dobro je imam ja ugrađene granice.
Poneki put poželim biti obična,mala,jadna ženica s kuhačom u ruci,ali opet volim se igrati,još je djevojčica u meni…[smiley2]

A ta igra uvijek me podsjeti na zamaman ples trbušne plesačice u Turskoj prošle godine,kad sam u toj toploj,ljetnoj noći,okružena toplim morem odjednom spoznala-Bože,pogledaj je,pa ona tim plesom može zavladati i bogovima…