Rizici budućeg članstva

U naslovu odnosno temi “Hrvatsko pristupanje EU – Gospodarske mogućnosti i izazovi” nedostaje jedna riječ/tema: rizici. Dakle naslov odnosno tema je trebala glasiti “Hrvatsko pristupanju EU – mogućnosti, izazovi i rizici“.

Tako se nažalost nastavlja samoobmanjivanje čiju kontra-produktivnost nikome ne treba tumačiti, ali njene efekte “obični ljudi” niti ne slute. Prisjetimo se da nikada ne treba ulaziti u rizik koji se potpuno – ponavljam potpuno – ne razumije. A najgore je ulaziti u rizik za koji netko pokušava obmanjivati samog sebe da uopće ne postoji. Glavni problem je da hrvatski BDP po stanovniku nije niti pola onog u EU bez nade da ga ikada sustigne. Čak i u samim Izvješćima o napretku Komisije EU se pokušao ublažiti ovaj frapantno neugodan podatak: za 2009 godinu po metodi tekućih cijena je bio jedva 46% onog u EU, a po metodi pariteta kupovne moći 62%.

A od svih država koje su 2004 primljene u EU samo je Slovenija po metodi tekućih cijena po BDP-u po stanovniku uspjela sustići Maltu i Porugal, dvije najsiromašnije članice. Ako se računa na paritetu kupovne moći, onda ih je sustigla još i Češka.

Barem prve dvije godine Hrvatska će više uplaćivati u budžet EU nego što će iz njega primati.

Zbog gubitka CEFT-e još preostale proizvodnje se sele u BiH ili (manje) Srbije. Članstvo u EU će još intenzivnije nastaviti deindustrijalizaciju.

Na čemu će se bazirati budući hrvatski rast – osim poljoprivredi i turizmu što neće ići bez drastične devalvacije kune (30%) – teško je i zamisliti.

Riječju, ignorira se pravilo da kada su razike u razvijenosti i ekonomskoj snazi prevelike, onda se svaka asocijacija za najslabiju članicu pretvara u eksploataciju.