Ovo je cista diskriminacija. Zbog cega se daje porezna olaksica onome ko zaposli osobu od 22 godine, a ne daje ista olaksica nekome ko zaposli osobu od 42 godine?

Zar te obje osobe ne bi trebale biti jednako tretirane od strane drzave kada su nezaposlene?

Clanak 26. ustava RH kaze: Svi su državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.

točno tako, a to čak i nije najveći problem tog tzv. poticanja zapošljavanja mladih. dobro dođe za statistiku i PR, ali rezultat je porazan.
kao da uvijek one koji vladaju zahvati virus gluposti ili sljepila. jedino rješenje za nezaposlenost je potražnja za radnicima, a ne navlačenje poslodavaca da kvazi zaposle.

http://www.jutarnji.hr/otkriven-virus-od-kojeg-su-ljudi-gluplji/1235387/

to su gluposti! znači po tebi je ugroženiji onaj od 22 godine nego onaj od 42 godine? temeljem čega si to utvrdio? ovaj od 42 godine vjerojatno ima i kredite od ranije koje ne može vraćati jer je ostao bez posla, vjerojatno ima i djecu koju uzdržava, možda i bolesne roditelje, ali po tebi njemu ne treba pomoći takvim zapošljavanjem nego ovome tko je tek izašao iz škole?!? to nije pozitivna diskriminacija, to je krajnje negativna diskiminacija!

to su gluposti! znači po tebi je ugroženiji onaj od 22 godine nego onaj od 42 godine? temeljem čega si to utvrdio? ovaj od 42 godine vjerojatno ima i kredite od ranije koje ne može vraćati jer je ostao bez posla, vjerojatno ima i djecu koju uzdržava, možda i bolesne roditelje, ali po tebi njemu ne treba pomoći takvim zapošljavanjem nego ovome tko je tek izašao iz škole?!? to nije pozitivna diskriminacija, to je krajnje negativna diskiminacija!
[/quote]
Ne možemo paušalno procjenjivati kome je gore i arbitrirano navoditi primjere, pa hajdmo brojke. Dakle, stopa nezaposlenosti mladih do 25 godina je 52% i po tome smo drugi u Europi. Najugroženija skupina su očito oni koji tek ulaze na tržište rada, osobe bez radnog iskustva. To je prepoznala i EU, jer je slično grozna situacija i u drugim državama. Naši ne daju iz vedra neba povlastice, već je to direktiva EU, koja izdvaja ogromna sredstva baš s ciljem suzbijanja tog problema.

I zašto je to bitno kod zapošljavanja? Onaj od 22g neće nikada ni doći u situaciju da ima kredit i da ima djecu koju treba uzdržavati ako ćemo ovako razmišljati.

Država se treba prestati petljati u tržište i sve će doći na svoje mjesto.

Oni su jednako ugrozeni jer obojica nemaju posao i drzavne institucije bi ih trebale tretirati na isti nacin. Posto svi traze posao na istom trzistu rada favoriziranjem jednog nezaposlenog drzava smanjije sanse drugom.

Oni su jednako ugrozeni jer obojica nemaju posao i drzavne institucije bi ih trebale tretirati na isti nacin. Posto svi traze posao na istom trzistu rada favoriziranjem jednog nezaposlenog drzava smanjije sanse drugom.
[/quote]
Kao da kažeš zašto bi 100%-tni invalidi imali veća prava od 20%-tnih, a oboje su invalidi, pri čemu veća prava jednih smanjuju izdvajanja za druge. Ugl, državne institucije moraju ‘favorizirati’ ugrožene.

Ne kazem. Ja cvrsto vjerujem da svi ljudi trebaju imati ista prava. Tako pise u Ustavu.

U drzavi gdje ja zivim, mi nemamo poticaje za zaposljavanje nikoga, cak ni 100% vojnih invalida. Niti je to ikad aitko predlozio. Sto ce reci da kao drustvo ne vjerujemo da su takvi poticaji dobra stvar. Pogotovo ne vjerujemo da je dobra ideja da politicari odredjuju ko je vise, a ko manje potrebit. Usprkos tome, Kanada ima puno nizu nezaposlenost i invalida i generalno od Hrvatske.

Puno bolja je ideja investirati novac u obrazivanje invalida i uciniti ih pozeljnim i uspjesnim zaposlenicima. Jucer je bio Veteran Day i blo je masu priloga o 100% vojnim invalidima kojima je obrazovanje pomoglo da postanu uspjesni, korisni i zadovoljni.

Postoje barem 4 bitna problema za poticajima za zaposljavanje.

1) Poticaj polazi od toga da je osoba koja se potice manje vrijedna ili manje produktivna. Inace joj ne bi trebalo davati umjetnu prednost na trzistu rada u vidu poticaja.
2) Takve poticaje koriste uglavnom vrlo lose firme i ljudi zavrsavaju na vrlo losim poslovima. Ne radi se o nekoj velikoj ustedi i ona ima smisla samo ako se radi o jednostavnim i losim poslovima (sto je placa niza to poticaj ima vise efekta jer cini visi postotak place) ili je firma u velikim problemima.
3) Politicari se postavljaju kao arbitri na trzistu rada, biraju pobjednike i gubitnike. To im daje dodatnu moc i znacaj sto nikada nije pametno.
4) Ljude se demotivira da se obrazuju jer se stvara vjerovanje kako ce ti drzava nadoknaditi nedostatak znanja i vjestina subvencijama.

Da se razumijemo postoji puno razvijenih zemalja u kojima se drzava mjesa u trziste rada. Nije Hrvatska jedina. Ja samo tvrdim da je to losa politika i da je nepravedna.

U Hrvatskoj jedini smisao ove politike je reklamiranje politicara i vladajucih stranaka. Prvo su povecavanjem poreza otjerali ljude na ulicu pa im sada kao pomazu.

Dvojio sam da ulazim u daljnju raspravu da ne ode sve skupa predaleko…

U Ustavu također piše da smo i socijalna država. Inzistiranje na apsolutnoj jednakosti svih građana vodi u opasan oblik darvinizma. Ne treba prepustiti određene društvene odnose u ovom slučaju tržištu da bismo vidjeli kako ipak nismo svi jednaki. Od svih državnih intervencija u Hrvatskoj ova je jedna od onih pozitivnih kojima država ispunjava svoju svrhu.

Ovo, kao što sam naveo, ni nije naš izum. U zadnjih godina EU izdvaja golem novac baš s ciljem suzbijanja nezaposlenosti među mladima,a ove mjere su samo posljedica tih političkih odluka i novčanih linija koje nam se slijevaju.

Nezahvalno je arbitirirati primjere drugih država, jer ćemo ih naći kao argument i za jednu i za drugu stranu. Međutim, ono što mogu primijetiti za slučaj Kanade koji si spomenuo, ukoliko postoji potreba da se na državnoj televiziji prikazuju primjeri dobre prakse očito je da postoje još uvijek problemi s spomenutom mjerom i sa spomenutom populacijom. Da sad ne potežem argument ”kakvi ratni invalidi u Kanadi”…

Mjere su u ovom našem konkretnom slučaju usmjerene prema mladim ljudima koji zbog otežanog društveno-ekonomskog okruženja teže dolaze do prilike za stjecanjem radnog iskustva. To ne moraju biti niti neobrazovani niti manje vrijedni (ne baratam podacima o stupnju obrazovanja među 52% nezaposlenih mladih niti o njihovom radnom iskustvu). Inercijom razvoja (informatika, strani jezici…) možemo čak i pretpostaviti da barataju s više elementarnih vještina nego njihova braća po burzi u starijem kontigentu stanovništva. Međutim, opet, zaposlenost među mlađom populacijom je drastično veća. Baš zbog toga smatram pozitivnom intervenciju države da njihov manjak radnog iskustva nadomjesti potporom koja će im omogućiti da taj ”hendikep” nadoknade.

O samim pozitivnim i negativnim posljedicama konkretnih mjera ne bih, ne baratam podacima, a i mjera o kojoj raspravljamo nije niti zaživjela.