Zašto novinari u ovom kontekstu spominju dužinu radnog staža kad se ovdje radi isključivo o vremenu stjecanja prava za odlazak u mirovinu. Radni vijek i odlazak u mirovinu su sasvim dvije različite stvari, bar kod nas. Molim novinare da stvari nazovu pravim imenom kad već neće oni koji su plaćeni za to.
Odlazak u starosnu mirovinu sa 67 godina podrazumijeva razmatranje 2 aspekta bilo da se radi o zenama ili muskarcima. Prvi aspekt je: Na kojem radnom mjestu je osoba zaradila starosnu mirovinu? Europski politicari su svestrpali u jedan kos. Jedan sveucilisni profesor i jedan radnik koji radi na gradjevini ili u tvornici imaju jednaku zakonsku obavezu. Apsolutni apsurd. Radnik sa gradjevine je sretan ako uopce i dozivi 67 godina starosti, a sveucilisni profesori s evecinom sa 67 ne daju u mirovinu te pokusavaju koliko toliko produljiti radni vijek. Sveucilista dozvoljavaju proferorima rad do 73. godine zivota, bar je tako bilo prije.
Drugi vazni aspekt koji bi se morao razmatrati je: Da li se od mirovine moze zivjeti? U Njemackoj samo 29% umirovljenika ima mirovinu vecu od 1.000 eura. Socijalna granica je oko 840 eura. U toj zemlji 6 milijuna umirovljenika prima mirovinu manju od 500 eura. Logicno pitanje je koje si svatko moze postaviti je “Da li Njemacka treba mirovinski sistem u kome samo 29% umirovljenika moze od svoje mirovine zivjeti?”
No vratimo se Republici Hrvatskoj. Nova dobna granica za umirovljenike dovodi do ubrzanog odumiranja stanovnistva. Svi oni radnici koji obavljaju teze ili “opasne” poslove tesko da ce dozivjeti starosnu mirovinu. Koja je svrha u tom slucaju uplacivanje novca u mirovinski fond. Da li je bolje u tom slucaju preuzeti japanski model u kome ne postoji drzavna mirovine, a samim time i ne postoji i odvajanje novca za mirovine? Japanci uplacuju za vrijeme radnog vijeka novac u razlicite stedne fondove te odlaskom u mirovinu od tog novca kasnije i zive.
U Njemackoj se zadnjih dana u medijima govori o starosnoj mirovini od 70 godina. Starosna mirovina od 70 bila je u “Weimarer” republici (1918-1933) u kojoj je i stvoreno mirovinsko kao i socijalno osiguranje te su u to doba ljudi sa 70 godina starosti odlazili u mirovinu.
Apsurdno postojanje mirovinskog sistema pogoduje jedino birakratskoj strukturi koja je zaposlena u mirovinskim institucijama te primaocima visokih mirovina bez obzira u kojoj zemlji zive. Mirovine koje su u visini socijalne pomoci ili su nize od nje nisu mirovine vec “socijalna pomoc” koja samo pomaze covjeku da prezivi, ali i ne da u trecoj dobi uziva u plodu svog dugogodisnjeg rada.