Sve, sve, sve – samo nikad ne ono pravo!
Gledajući ovaj osvrt na tekst “More normal, and glummer” u The Economistu siječanj 18 čovjek se pita ima li tračka nade za naše novinarstvo. Već smo se navikli na konstantu da se takvi tekstovi nikada ne prevode (tzv. “strah od objavljivanja”) nego komentiraju pojedii dijelovi uvijek izostavljajući najvažnije (odavde pravilo “Sve, sve, sve samo ne ono pravo”)uz netočnst i površnost uobičajenu za novinare “Poslovng dnevnika”.
Nije ekonomija Hrvatske dosdna nego je “dosadna za premijera koji čak i svoje saveznike zbunjuje svojim odlukama”.
U tekstu u The Economistu najvažnije je upozorenje da u Hrvatskoj postoji proces koji “mnogi nazivaju konzervativna revolucija”. Tu si je autor originalnog teksta dopustio malo slobode: taj proces mnogi nazivaju “evolucije unatrag”, a ne “konzervativna revolucija”. No britanski autor ispravno ukazuje, citirajući Borisa Budena, da su “mnogi mladi ljudi danas imaju konzervativnija shvaćanja od svojih roditelja”.
Međutim, ta konzervativnost mladih koja je veća od one njihovih roditelja nije najvažniji rezultat evolucije unatrag. Mladi ljudi su često najglasniji pobornici nacionalističkih, šovinisičkih i malograđanskih ideja – na samo na Balkanu i u Evropi nego i diljem svijeta i to nije nikakva novost.
No, najvažniji rezultati kod evolucije u Hrvatskoj su 4 ekonomska pokazatelja po kojima je ona danas posljednja ne samo u Istočnoj Evropi nego i na Balkanu: izvoz industrijskih proizvoda u Njemačku svega 1, 7% BDP-a; 47% bankarske aktive u rukama Banca Intesa i Unicredita; cross border claims preko 50% BDP-a i poljoprivreda koja onosi najveći postotak subvencija u odnosu na BDP uz svega petinu prinosa u EU.
U odnosu na bivše socijalističke država u centralnoj Evropi nazadak Hrvatske (koji Boris Buden naziva “najcrnijom reakcionarnom regresijom”)je frapantan.
Novinar Poslovnog dnevnika dobro i ispravno ukazuje da u Hrvatskoj nitko više niti ne pomišlja na gradnju novih tvornica (evo Gavrilović je na odlasku iz Hrvatske upravo zatvorio zadnju mesnicu u Petrinji – vidi najnoviji “Globus”), ali to ne ističe kao glavnu posljedicu “evolucije unatrag”. Kao i uvijek kod naših novinara, nedostaju uzročno-posljedične veze i kontekst.
No zato još uvijek imamo The Economist ma koliko se na njega ljutili, zar ne?