ja sam
evo javim sa za sec
sad se lomi u smrtonosnom oruzju da li ce se na 3 dignuti sa zahodske skoljke pa da vidim sta ce biti
hvala na razumijevabju
pofuk
evo me
sve je ok proslo
nemogu verovati kak su se opet dobro zvlekli
pofuk
Ne možemo živjeti bez drugih ljudi.
Jedni nam stvaraju, a drugi rješavaju probleme…
a.n.
Ne možemo živjeti bez drugih ljudi.
Jedni nam stvaraju, a drugi rješavaju probleme…
a.n.
Koji rešavaju?!
[wink]
bele koke z neba pale,
"cestare" su zajebale
Cestarska je tuga pregolema,
sneg je opal, a soli pak nema
[wink]
Svi pod istim nebom živimo…
I isto sunce nam sja….
Od krvi i mesa smo sazdani…
Dijeli nas samo sudbina…
Jedan je mjesec i tisuće zvijezda…
I ljudi što po zemlji hodaju…
Mnogo je pjesnika, još više stihova…
Previše kilometara crne niti…
Na papiru ispisala su pera njihova…
Kroz vjekove, sve što vrijedi živi u pjesmama…
Stihovi su to što ostaje na kraju puta,
Riječi u čarobnom nizu ostaju kad oni odlaze…
Isprepletene sudbine, dobro i zlo
I pjesnici što o ljubavi pišu prolaze…
Samo ljubavi njihove vječno u pjesmama žive…
Da nas s vremena na vrijeme, na ljubav podsjete…
I da li nakon njih ljubav u stihu uopće postoji….
by Sanjarica
pa sad gledam na otvorenom jednog simpa čiču koji se kandidira za predsjednika i imam dojam da taj tip samo kaj ne zaspi……….nemre oci drzati otvorene koliko je umoran………nis….odo ja gledati banderasa na rtl
pofuk
NA PETROVAČKOJ CESTI
Na cesti Petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u kolini.
Nad cestom kruže grabljive ptice,
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni…
U snijegu rumena Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj sedam godina.
Tri dana Grmeč gazila
i posrnula stotinu puta.
Suknju je imala – ni kratku ni dugu,
a prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica,
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.
Ponekad mala plakala,
nekad se opet smijala
i vesela bila
kad bi je mati tješila:
"Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima vatre i hljeba
i kuća – do samog neba".
Radovala se djevojčica
i vatri, i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.
Oči gledaju širom,
al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male
optužba teče nijema:
O, strašna ptico, ti si me ubila,
a šta sam kriva bila!
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila.
Tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela,
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir,
a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi ručice moje,
od gladi otežale,
od zime ukočene.
Optužbu vapije dijete,
stisnutih modrih pesti,
u okrvavljenom snijegu,
na Petrovačkoj cesti.
Tuđinski ljudi krvavi,
kuću su našu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali,
i mnogo naših ubili.
Tuđinske ptice, čelične nemile,
nad planinom su našom letjele.
Smrači se, rođena goro,
i na sve naše pute,
pošalji sinove svoje,
pošalji vukove ljute,
osveti moje noge izranjene,
i jutra gladna rasplakana,
i ruke modre i smrznute.
Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, mitraljezom,
mrtva te sestra zove.
Osvetu vapije dijete,
stisnutih smrznutih pesti,
u krvi i snijegu,
na Petrovačkoj cesti…
Branko Ćopić
Neki ljudi ulaze u naše živote i ubrzo odu.
Drugi ostanu, ostave svoje otiske u našim srcima,
i mi nismo više oni isti…
Flavia Weedn