" Imam svoj put,
put potrage za ljubavlju
i činim sve što je moguće
da ga prijeđem s dostojanstvom… "

Paulo Coelho

jutro…..
evo me …..poput feniksa se dizem samo nikak da izajdem iz kreveta
pofuk

samo bez grča i uvijek imaš sve kaj trebaš,ah ,to su te male ženske tajne [wink]

kak sam umoran
bio ujutro na sljemenu na presici i citav dan sam za nista uostalom kao i svaki drugi dan
ajmo jednu za predsjednika

pofuk

….tek nekoliko uvodnih riječi

kažu da je prvi dojam najjači,
vezuje uz sebe riječ još ili nikad više.
kažu da je sve podložno promjenama pa tako i mišljenje
ali ne kažu koliko vremena i truda treba za promjene

što kažem ja? slažem se

i zato samo: DRAGO MI JE DA SI TU

evo jedan za Banderasa
da ne misli čovek kak sam on zna reči KAJ

se razme

Onaj koji ne može oprostiti drugima ruši most koji i sam mora prijeći,
jer svaki čovjek ima potrebu za time da mu bude oprošteno…

Lord Herbert

Prohujao pored mene tvoj krik..
Uzdrhtala sam..
U njemu uz bol osjećam i osmijeh..
Pa i nije sve tako crno
kao zavjesa crna noćna..
Iskrena ljudska riječ je tako moćna..
Riječ topla zavjesu tamnu
svjetlošću boja..
Negdje na pola puta
srele su se riječ tvoja i moja..
I šute li šute..
Usne zanijemile stisnute i ljute..
A,bilo je to..U jednoj zemlji..
Godine neke..
Nizali se trenutci i naprasno stali..
Prosule se niti kao biseri mali..
Usprkos svemu i dalje teku rijeke..
Moja i tvoja,bistre,plave i čiste..
Okrenule su tokove svoje
moja rijeka ne želi više pored tvoje
a i tvojoj smetaju riječi moje..
Rijeka mladosti i rijeka zrelosti..
Jedna i druga same za sebe nek slijede
svjetlost života..
Možda nekada..
Jednom..Tko zna..Možda..
a. d.

Gle haiku:
Prohujao pored mene tvoj krik..
Uzdrhtala sam..
Jebem ti tramvaj!

U njemu uz bol
osjećam i osmijeh..
Penzionera pun kup
….

[wink]

Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajući neprimjetno, zaboravljeno, izgubljeno…

Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju, kako se smiju do suza, ali se smijeh skupio
u neodlučnu boru na obali usana… i ostala je samo voda, topla i vlažna.

Ima ih koji umiru samo za sebe
u njima svi žive, u njima svi traže svoju smrt i nalaze je u svemu što im pripada.

Ima ih koji umiru samo za druge
u njima umiru svi, sve u njima umire do njih samih. U uglu svoga tijela oni dišu i plaču.

Ima ih koji su samo uzdahnuli poput zvona u kome svaki udarac srca odjekuje kao udarac groma.
Ima ih koji se opraštaju,
ne znajući kuda idu, ni kome pružaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje ispisujući magične znakove na krilu ptice.

Ima ih koje je smrt zatekla ljubeći se. O njima bih mogao govoriti da su riječi prazne
kao koža gusenice iz koje se rađa prekrasan leptir.
Ima ih koji su umrli grleći se.
Zar ima ljepše smrti od plamena koji svoje oštre zube odmara na grlu koje jeca?

Ima ih koji su smrt dočekali kao ženu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijeđeni,
i ne znaju gdje počinje poraz i gde pobjeda prestaje.

Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt, kao dijete koje ponavlja stihove.

Ima nespretnih, zbunjenih, uplašenih i uznemirenih.
O njima vjetar pjeva dok valja svoje teško tijelo u sporom koritu mora.
Ima i onih koji su umirući psovali život, riječima u kojima bijaše gorčine
poput trnja što jeca iza svake ruže.

I konačno, ima ih koji su umrli odjednom, bačeni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila u letu koji još traje.

Zvonimir Golob