bravo za balzaca i za bakicuuu ( o oprostu, zločinima i vrlinama..)
a vrijedi i obratno, naravno.
Čuješ – jure sanjke, čuješ – sanjke jure.
Sa mnom i sa dragom u polje se žure.
Veseo je vjetar uprego saone,
po ravnici pustoj mala zvonca zvone.
Eh vi sanjke, sanjke! Konju ti moj vrani!
Negdje na poljani klen luduje pjani.
Poći ćemo k njemu, pitati ga – što je?
I zaplesat ćemo uz pjesmu svo troje.
Jesenjin
Flash
ništa se ne događa kad si dolje i kad si sam
i kad noći vuku u podsvjest sve do sjećanja
lavina kotrljajućih tegova na nogama pritiska
i znoj tek kasnije počinje da smeta
tek kasnije budi se grad
neke poderane ulice
bljesak mokrih tračnica
prvi tramvaj preko trešnjevke
raste u mojim očima
jutro obilazi scenu rutinski
s dužnim poštovanjem
ja se uklanjam s puta
dvostruka krinka na njegovom licu
čini suvišnom svaku providnost
kako da se kontroliram kad me ubija
osjećaj tako drugaciji od svega što razumijem
od svega što želim da vidim
nešto kao flash
gledao sam opet film o beznađu
ili je to mozda bila kronika
nepoznatog jer tako se zvao
čovjek ni živ ni mrtav ni pomorac
ako ikad ispunim želju
i ti mi daš za pravo misleći
to je jedini način da ga zadržim
ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah
bit ću spreman da zaboravim
neke poderane ulice
bljesak mokrih tračnica
prvi tramvaj preko trešnjevke
sjaj u tvojim očima .
Štulić
Volim te kad pričaš
Volim te kad pričaš
U svom ovom ludilu
Slutnja gubi privid
Ogoljela do kostiju
Postaje stvarnost,
Zaboravljena bol,
Ne želim da te odvlačim
Daleko…
Riječi poput bajke
Smiruju čamotinju
Ne brini netko pamti
Svaki tren u godini
Sve veze,šetnje,razgovor
A ti još razmišljaš,
Vjeruj mi…
Gledaj moju malu
Kako ide niz ulicu
Primjećuješ li boju
Na njenom obrazu
Danas je prvi dan u proljeću
I ona uživa
Kao da je posljednji
Štulić
Fantazija
zaželio sam da se stvoriš
s moje lijeve strane
kao sjenka sa zvonika
oko podneva
pa da zračiš dobrotom
dok se smiješ grohotom
i ističeš vitak stas
tvoje tijelo je bajka
tvoje ruke su majka
eto takvu te znam
prepoznajem punu snagu
tvoga odlaska
na izvoru ljudske bijede
duh se napaja
što to prodire kroz zvuk tišine
pjesma zastoja
na sva voljena mjesta od prije
pada psovka odvratna
fantazija
Štulić
ZABRANJUJEM
Ovo je noć koja kupa se u svetlu
Na podlozi tamnoj blistaju naše oči
Ovo je noć koja miriše na istinu
Kada kažem kako sam bio naivan
Zabranjujem sve one zamke vaše podlosti
Zabranjujem da dodir zavisti i bolesti bude kraj
Ovo ne sme biti kraj 2x
Čuje se zvuk koji podseća na huk iz dubine šuma
Ruši se stablo, po stablo, po stablo, po stablo
Umire zid od plača, umire sam, umire beštija
Zabranjujem sve one zamke vaše podlosti…
EKV
TI SI SAV MOJ BOL
Razmičeš zavese,gledaš obećani grad svetla se pale i tinja želja u tebi
Još uvek ti đavoli vire iz rukava, i svaki nokat krije otrov ljubavi
Ti si sav moj bol, ti si sav moj bol
Ispituješ zaborav, obaraš alibi, i biraš ulogu kao haljinu za veče
U prolazu me dotakne miris noći i kaže, Probudi se, pokreni se…
Ti si sav moj bol, Ti si sav moj bol
STVARAN SVET OKO MENE
Bistar dan, kao planinska reka
Kao pušten sa lanca, kao lakši od vode
Pružam ruke, dodirujem stvari
To je poseban obred, i postajem siguran da
To je stvaran svet oko mene…
Potpuno svestan da prolazi vreme
Kao padanje peska, kao mreškanje vode
Zatvaram oči, i gledam unutra
Moje sumnje su glupe, i postajem siguran da
To je stvaran svet u meni, samo čekam da prođe…
Gurni me blago da se vratim u stanje
Koje podstiče krv da se popne u obraz
I sjuri u glavu kao metak u čelo
Jer ishod je isti i postajem siguran da
To je stvaran svet oko mene, samo čekam da prođe…
EKV
SRCE
Nije dotakla ništa što bi moglo da boli, njene ruke su bele kao led
Njene misli su čiste, ona misli da voli, ona veruje, veruje
Neće doći na jesen, kada opada lišće, neće doći u zimu kad je sneg
Nije imala razlog, nije imala kada, da ostane, da ostane kraj mene
Da li da verujem u to? Da li da verujem u to?
Nisam rekao ništa što bi moglo da znači, nisam našao onu pravu reč
Koja može da veže, koja može da boli, kojoj verujem, verujem
Neće doći na jesen, kada opada lišće, neće doći u zimu kad je sneg
Nije imala razlog, nije imala kada, da ostane, da ostane kraj mene
Da li da verujem u to? Da li da verujem u to?…
EKV
7 DANA
Sedam dana sam, i gore i dole, potraži me
I sedam dana sam, nađi i stavi, pokaži me
[color=blue]Nek’ boli dok boli, rukama stegni kožu svoju
Podamnom zategni strah, noktima pucaj u znoju
Još ovaj put dok traži i zove, zakloniću
Još neki put dok zrači i moli, poklonit ću
Drži mene, voli mene uzmi moj šakom vlažni, grli vrat
I sačuvaj vreme, i seme za mene bio bih tvoj brat, ti si moj brat[/color]
EKV
neću više ledi mi se krv u žilama od uspomena odo zapalit duvan[sealed]
Čarugo! [smiley][thumbsup]
Noć kad me u sebe primaš
Na tvojim sam poljima visok jablan, stojim,
a ti mi daješ sebe, mirisom ravnice drhtiš,
između neba i tvoje zemlje istinski se znojim,
jer šapatom svojih njiva moje krošnje dojiš.
Iz korijena kroz stablo neprestano pjevam,
u crvenom zanosu dahćem, ulazim u tebe,
kao olujni vjetar opojnom požudom sijevam,
i strašću osvajam bijelu ravnicu ispod sebe.
Odsjaji grudi, staništa kristalnih zvijezda,
cijelu se vječnost roje i poda mnom smiješe,
granama grlim ta srebrom pletena gnijezda,
po njihovoj mekoći moj dah hoda i pleše.
Poljupci moji, latice usana u tihom su cvatu,
samo nebeski uzdah mirisnim lišćem nose,
kako su na tebi zaorane brazde sve u zlatu,
nikada im nije dosta tvoje božanstvene rose.
Bezbroj puta sam predivne noći na tebi sreo,
ljubio te i milovao dušu tišinom obraza,
strpljivo sklanjao pod svoj zaljubljeni veo
i štitio od podmuklog i prikrivenog mraza.
Neka u meni tvoji slatki plodovi uvijek zriju,
jer rađanjem jutra u svom me pogledu imaš,
i kao što ptice radosno sa oblaka sunce piju,
najsretniji sam u noći kad me u sebe primaš.
Zal Kopp