Da nije možda on imal dva "f"?
[wink]
[/quote]
da moze bit…..gotovo sigurno……….
kad pocitam ime hofman
meni pocnu slova da lete
razmisljam da odem van
a ostanem doma i gledam tapete
pofuk
[/quote]

suzama zam skidao tapete
otišla je, odvela i dete
(tak to nekak ide)

[wink]

Priznam, malo sam si ponovil zadnjih tjedan-dva
[wink]

Da nije možda on imal dva "f"?
[wink]
[/quote]
da moze bit…..gotovo sigurno……….
kad pocitam ime hofman
meni pocnu slova da lete
razmisljam da odem van
a ostanem doma i gledam tapete
pofuk
[/quote]
Izađi van poniranjem u vlastitu nutrinu.

anj cvaj draj
http://www.youtube.com/watch_popup?v=lxmz3RcNNBE

gut najt

Da nije možda on imal dva "f"?
[wink]
[/quote]
da moze bit…..gotovo sigurno……….
kad pocitam ime hofman
meni pocnu slova da lete
razmisljam da odem van
a ostanem doma i gledam tapete
pofuk
[/quote]
Izađi van poniranjem u vlastitu nutrinu.

[/quote]
mislim da cete Vi najbolje odgovoriti na pitanje da li je čića hofman bio sa 2 f
pofuk

Ko ne zna za malo, ne zna ni za mnogo…

Narodna izreka

…….jutro……….
pofuk

starim

pofuk

Škola je počela ,treba biti djeci svijetli primjer ,pa se i ja uhvatila knjiga [huh]

To je kao da napustiš kuću. Dugo se ne usuđuješ spomenuti je, jer iza grla, iza kapaka, iza tvojih očnih kapaka ona počiva životom zarobljena a opna oka kao da čuva da se iz jednog svijeta ne prelije u drugi, sve njome zadržano.
Nikada nisam mogla opisati što je sve raslo iznutra, pa evo i sada, osjećam, kako narasta i preoblikuje se u mojoj nutrini u neko tijelo što u mom tijelu traži svoju slobodu; svoju razriješenost.
Ne znam na koji način odgovoriti tom životu što se sklopio u meni, a bio je sav razmahan i razvijen, prostoran i protezao se do u beskraj; poletan, nadahnut, izmješten iz sfera ovorazložnog u neke druge, kojima nisu trebali razlozi takvome životu što je već bio. Nadahnuta životom, nisam znala kako mu razložiti razloge, zbog kojih više nije imao pravo živjeti. Da, to je kao da napuštaš kuću. Ali tada, kada sam napuštala ljeta mog djetinjstva, ja sam imala vremena oprostiti se sa svime, oprostiti se sa jablanovima, sa krovovima, nebom, u lipnju, bilo je toplo, sjedila sam u pletenoj fotelji na terasi kuće i sklupčana gledala, mogla sam ostati cijelu noć na terasi, gledajući… i gledala sam, šaptala u sebi, a možda sam i šutjela, samo gledajući; znam da sam imala vremena, i da su zvijezde na nebu svjetlucale tako da sam se dugo s njima mogla opraštati; obećati im da nikada neću zaboraviti taj prizor.
Napuštanje nije tek odlazak, treba znati otići tako da ne napustiš, i iako mlada, s tek sedamnaest, znala sam da ne mogu otići dok se ne oprostim, ne oprostim na način koji će mi uvijek biti ključ tajni, svakog napuštanja koje to nije, jer zauvijek ostavljamo svoj otisak u zvijezdama, kakav i one ostavljaju u nama. Sada, mnogo godina iza sebe, znam da se samo sami znamo rastajati, i ovaj život u meni zarobljen, ne može me napustiti samo stoga, jer mu nije data prilika da usne, kao one večeri u lipnju, u fotelji od pruća na terasi, pod zvijezdama… moja djetinja zavjetovanost da nikada, nikada neću zaboraviti taj prizor. U život nosimo takve stvari, ništa puno. A opet prepuno, da bi ga mogli napustiti slobodni, kao unutrašnje nebo ispunjeno zvijezdama.
Ako mu išta u svom životu ne mogu oprostiti, to je onda odlazak koji me napustio bez sluha o meni, kao da i jablanovi i zvijezde i prisni krovovi kuća sljubljeni u noći, nikada ne zašumješe u njegovom sluhu, nikada ga ne dotaknuše, nikada svojim srcem ne oćutje ono drugo.
To je kao da napustiš kuću; dom. Dugo se ne usuđuješ spomenuti je, jer iza kapaka, iza tvojih očnih kapaka ona diše životom zarobljena a opna oka ne da da se iznutra išta izlije prema vani; iz jednoga svijeta u drugi. Pečat na vratima nije isto što i ključ.

Nisam se prestala radovati, ljubiti, veseliti na slavljima drugih, voljeti, voziti i pjevati usput, razgovarati, slušati, čitati… odnositi se prema svijetu kao prema krhkoj školjki koju s pažnjom uzimamo na dlan ili prislonimo uz uho osluškujući, kao što i svijet pokatkada uzima nas. Nisam prestala pod kožom ćutjeti ljubav, sveprisutnu, i predavati joj se onako kao što se dajemo svemu kao sebi. Ali život srubljen iza glasa, satvoren u tijelu, zatomljen, kao da ništa ne može obratiti drugačijem svom ishodištu iz jednoga kraja. Kraja što je stavio pečat na vrata moje kuće.

Rilke

5 : 1 = 5
ili
1 : 5 = 0,2

[wink]

(nikad nisam kužil te digitrone na stadionima)