Maslina i mortadela pa još mozzarella baš bi sada dobro sjela.
Dobro jutro!
Jedite i množite se.
Čovjek mora biti sam da bi upoznao druge…
Ivan Cankar
(grafit z jednog zida)
_____________________
Upoznaj samoga sebe
Upoznaj sa moga sebe
_____________________
[wink]
..izgleda da su se svi upoznali,pa pobjegli od samih sebe.. [lol]
..izgleda da su se svi upoznali,pa pobjegli od samih sebe.. [lol]
De je Marcelijus da mi prevede…. [wink]
primetil sam, v zadnje vreme, ljudi su se nekak povlekli v sebe.
retki se još očeju upoznavati… [wink]
De je Marcelijus da mi prevede…. [wink]
primetil sam, v zadnje vreme, ljudi su se nekak povlekli v sebe.
retki se još očeju upoznavati… [wink]
[/quote]
ja ču ti prevest..ljudi su sami sebe upoznali i po tome se ravnaju..
[lol]
@Mare: ufff
ali mi srce cvate dok vidim tvoj post, če baš ga i ne razmem, ali to je već moj problem, a ne?
Krhko je znanje…. [embarass]
Vidim i čujem da ste zaredali laganice i Dido na DJ…ona me reže kao žilet…morao sam zaviriti u arhivu i evo, copy-paste…sjećanje na nekoga.
Vožnja
Često mi se dogodi da me vožnja kući s posla i probijanje kroz tijesne gradske ulice ispuni začuđujućom količinom radosti. Radi se, zapravo, o nekoj ludoj mješavini osjećaja radosti, nestrpljenja i blage treme koju osjetim u treperenju svake pore grudnog koša. Pogodi me skroz do želuca. Osjećaj poput onog davno doživljenog u krilu Djeda Mraza dok sam čvrsto pod rukom stezao paketić umotan u šareni papir. Moj pogled prema nasmiješenim roditeljima, mješavina čudnih i nerazumljivih glasova, bljeskalica fotoaparata…
Zvuk automobilske sirene budi me iz tog za promet opasnog stanja. Frustracije nestaju i kako god promet bivao sporiji i milio poput puža, moje je zadovoljstvo veće. Ne zaobilazim tramvaj i strpljivo stojim iza njega. Opet mi trube, jer umjesto da ubrzavam na križanju kad je zeleno, ja otpuštam gas i s radošću stišćem kočnicu spremno dočekujući prve treptaje zelenog…žutog… i crvenog.
Podebljavam zvuk glazbe jer emocije mi pritišću dah, a ponekad na odredištu niti ne izlazim iz automobila dok omiljena pjesma ne završi…srećom znam, još par minuta i ona će ispred mene povlačiti predmete na crnoj gumenoj pokretnoj traci svojim prekrasnim rukama. Sudar pogleda, kurtoazni smiješak. U stvari, mislim da su ti nježni tanki prsti čak i predugački za tijelo uklopljeno u metar i šezdesetak cm visine. Svakako su prenježni za ovaj posao…
Ahhh, Bože, kakav anđeo!
Ohohooo…novi prsten na ruci… pa čestitam (pomislim, ali ne izustim), dragi je izgleda svjestan kakvo blago ima…Uvijek isto pitanje i moj glupi nemaštoviti odgovor: «Nemam vašu hipermarket karticu… možda drugi put.» Dodir očiju, blagi smiješak Crvenilo mi prostruji licem jer ne mogu skriti svoju radost i veselje što sam blizu nje, lijepe blagajnice u najdražem hipermarketu. Boga molim da i sutra bude tu…
@Marcelijus:
JNebrem sad tak puno čitati, ali ajde budi drug pa me zutra podseti, ili bilo ko drugi, da si to pročitam.
Marcelijus obično spametno napiše….ak ništ drugo bar me prosvetli kaj sam i sam dva-tri dana spameten.
[thumbsup] Marcelijus
Dovoljno je pročitati samo zadnje dvije rečenice …jer danas sam kao akvarel…suznih očiju, zamućene slike i bolnih sjećanja…bit će teška noć, a to mrzim. Neće mi pomoći ni Best buy ni milijun dolara. Nek vam svima noć bude lahka…