hmmm …uzbuđuju ….vukovi…mene ne ……al pomažu da moždane stanice ne odumiru jer ih stalno treniraš u borbi s njima [sealed]

…ma pusti kad se stari nije ni loše…deda Jova neki put zaboravi…pa napravi dva put…ne znam samo kako u tom slučaju prođe Mica… [rolleyes] [proud]

Noć curkice [wink]

TIME – Za Koji Zivot Treba Da Se Rodim

…evo još jednoga za laku noć…

Brižna Foška leži doma sama sva u febri,fameja u pensiri zove mediga da je dojde viti ,jer da je babi Foški doša kraj.
DOKTOR: Babo,z vami če sve biti u redu samo van triba njega.
FOŠKA: a znan ja to sin moj,ma baba njega ni vidila več 30 lit…. [shocked]

[lol] [lol]

…e,sad da li je babi Foški došao kraj,ne znam…meni sigurno je…laka vam noć… [smiley]

Mi smo oboje tako blizu nebu, gospođo;
Vi zato što ste tako lijepi, a ja pak zato što sam star…

Hugo Viktor

Prema sreći trebamo se odnositi kao prema zdravlju:
da uživamo u njoj kad je dobra,
da budemo strpljivi i kad je loša…

Francois La Rochefoucauld

Preporučam svima pjev ptica u smiraj večeri.
Laganu večeru i do dvije čaše dobrog vina.
Živjeli i samo smireno.

Prtljaga
Prije više mjeseci pokretna traka za prtljagu ispljunula je moj kofer u prilično jadnom stanju. Nekoliko uzdužnih oštećenja upućivala su da je solidnom brzinom klizao barem nekoliko metara po gruboj asfaltnoj podlozi. Ništa zato, pomislih. Važno je da su stvari unutra i posegoh izvući pokretnu ručku kako bih se pridružio gomili koja je već žurno grabila i s lakoćom vukla svoj teret prema izlazu udaljenom gotovo dva km. Je…da…ručka na koferu se predala i odustala vjerojatno još pri brutalnom padu na pisti, a na mjestu gdje je nekada bila, sada su zjapile dvije, nimalo lijepe rupe. Raspucana plastika kofera etablirane firme dala mi je do znanja da sam po tko zna koji put upao u mrežu i postao kupac-žrtva marketinškog ribarenja. Već bih te muke transporta davno zaboravio da mi se pri ruci nije našla knjiga suvremenog američkog pisca Paula Austera, Timbuktu. Evo što on na stranicama knjige promišlja o tom genijalnom izumu: koferu s kotačima.
«Ponekad se jednostavno moraš pokloniti s divljenjem. Netko iznese ideju na koju nitko do sada nije nadošao, ideju toliko jednostavnu i savršenu da se upitaš kako si uopće mogao živjeti bez toga. Kovčeg s kotačima, na primjer. Zašto nam je trebalo toliko dugo? Pedeset tisuća godina natežemo svoje breme, znojimo se i naprežemo seleći se s jednog mjesta na drugo; sve što smo time dobili su bolni mišići, iskrivljena leđa i umor. Mislim, kotač je postojao. To me ždere. Zašto smo morali čekati da ta spravica ugleda danje svjetlo tek na kraju dvadesetog stoljeća? U najmanju ruku bi se dalo pomisliti da su koturaljke trebale nadahnuti nekoga koji bi stvorio vezu, zbrojio dva i dva. A, ne. Prije pedeset godina, prije sedamdeset pet godina ljudi su i dalje navlačili svoje torbe po aerodromima ili kolodvorima, i to svaki put kad bi odlazili u posjet rodbini negdje Bogu iza nogu. Kažem ti, prijatelju moj, nije sve tako jednostavno. Ljudski je duh otupjeli instrument, pa se ponekad ne znamo skrbiti o sebi nimalo bolje od najgluplje gliste.»

Gdje su nam curke? Pod hitno sakupljamo malo šminke za crobex…dan je pred kraju a nema uljepšavanja…ne biti boduli [wink]

ni glasa od cura [wink]…biće da žene na burzi ulažu u prirodan izgled [proud]