…e,pa da još je došla i mačka sa kantom i potjerala ih…,nije tako jednostavno…ajmo matematičari… [proud]
jel to negde oko 50%?!
(malo bi je dugo trebalo) 😉
Je da je petak, ali svejedno aj’mo mi na ručak…
…bome kod brentosa nema depresije…mladih janjčića uvijek ima… [wink]
Cure i dečki, molim za info:
U kojoj knjižari u Zagrebu mogu kupiti knjigu: "Tehnička analiza financijskih tržišta" od autora John Murphy
Informacija mi hitno potrebita. Hvala na info i brzini
Je da je petak, ali svejedno aj’mo mi na ručak…
evo ja se upravo vratio……
Brentose, ajde slijedeći put pošalji sliku prije.
Može ito, a može i …. "frutti di mare" e’ "frutti di kotec" e’ "frutti di kokošinjac"
e…… "frutti di ‘starova šuma’"
e’ sme ljudi …se bumo dogovorili, ne?!
može i Bakicaaa s nama….on my house!
Mi nekako nabasamo jedni na druge
Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gdje završavam ja, a gdje počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto…zajedničko svima nama.
Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.
Postoji jedna posebna, rijetka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti:
Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima…
Moji ljudi imaju isto osjećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu mijenjati, ali to osjećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje.
Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomiješaju zauvijek, čak i ako nismo zajedno.Kao da smo neke boje koje se lako miješaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrstom. Boje koje se rastvaraju pomoću svjetla…
Biti jedno – Nebojša Jovanović
http://www.youtube.com/watch?v=bGFrPGec1MU
gospodine nadbiskupe….ni na nebu ni na zemlji…usliši nas
"Nisu bogatstvo ispunjene želje,već one koje nismo ispunili i kojima hranimo maštu,
taj neograničeni i neotuđivi posjed u kome,jedna uz drugu,cvjetaju nada i patnja."
Nada Marinković – "Dodir"