10.10.08. | 03:46
pofuk | privatna poruka | dodaj u listu prijatelja 10406 | profil
korisnik od: 26.04.2007.
[Korisnik je online] [Korisnik s iskustvom] [Iznimno popularan korisnik unutar zajednice] [Korisnik spada u skupinu 20% najbolje ocjenjenih aktivnih članova foruma po ocjenama drugih korisnika.] [Korisnik je ocijenjen lošije od 60% aktivnih članova foruma po ocjenama moderatora.]
ocjena poruke
100%
zajednica
moderatori
OBAVJEST
u dubokoj boli Vam javljamo da je nas dragi(dragi?????? ne tu je doslo do neke zabune) i voljeni(hm tu je isto doslo do zabune),nista ajmo ispocetka
sa neizmejrnim veseljem Vam javljamo da je ono djubre od pofuka nakon kratke(kad bolje razmislimo duge) i teske bolesti crknuo od psihofizičkog sloma
ovim putem se ispricavamo ako je ikoga uvrijedio svojim nedolicnim ponasanjem na ovome divnome forumu,ako je ikoga nacionalno,vjerski, duhovno ,spolno zlostavljao ili svojim drukom za dionice materijalno ne samo uvredio ili zakinuo
zahvaljujemo se svim njegovim prijateljima jer ste sve sto je imao u zivotu,stovise Vi ste ga odrzavali na zivotu
ozalosceni:pofuk,hm……da nema vise nitko ozalosceni
dakle da rezimiramo ,ozalosceni je samo pofuk
brzojave sucuti nemojte slati nego sredstva za te pismarije ulozite u spas jedinog nam crobexa po zelji pokojnika
nemojte molim Vas trositi rijeci na pokojnika ,jedino ako nas najdrazi nadbiskup bude imo vremena neka kaze rijec ,dvije i neka pozove pesmu za drustvo u kutu
pofuk
p.s.sve Vas volim i nadasve cijenim
Cure g.Pofuk je na izdisaju. Molim spremne i nesebične, kakve već jeste, da mu se jave i pruže barem usta na usta.
HITNO MOLIM!
[cry] [pray]
Jesen
Lišće pada,pada iz daljina,
kao da vrtovi nebesa venu;
svo lišće pada uz gestu niječnu.
I teška zemlja pada noću,
iz svih zvijezda u samoću.
Svi mi padamo.I moja ruka pada.
Pogledaj druge:pad je u svima.
Pa ipak postoji Jedan na nebesima,
koji blagom rukom svakim padom vlada.
Rainer Maria Rilke
…evo,ovo mi se učinilo nekako prigodnim… [smiley]
Za druga Pofuka, forum i ZSE
U svakom rujnu ima nešto nalik na tihe rastanke
U svakom rujnu ima nešto nalik na tihe rastanke. Primijetiš to po igrama koje se polako počinju saplitati. Primijetiš to po okraćalom odijelu, koje ostavljaš mlađem bratu.
Primijetiš i po bajkama, koje smo dosad tako lijepo izmišljali. Primijetiš kako nam i bajke sve manje vjeruju.
Ustvari, velika je to varka. Baš kao što je i svijet sa one strane moga oka.
Onome koga gledaš u ogledalu s nadom. Ti si nada koju on gleda iz svog svijeta. Ne vjeruj ničemu što se može primijetiti samo sa jedne strane vida.
Trči i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap čiste svjetlosti.
Rijetki su oni koji shvaćaju granicu slobode. Još rjeđi oni koji shvaćaju slobodu granice. »Ne zidaj vrata veća od kuće «, kažu Eskimi. To isto znači što i zidati prozore manje od očiju.
Stvarno vidjeti, znači: umjeti vidjeti kišu kako pada uvis. Vidjeti kako padaju uvis krovovi kuća i rijeke u kojima se talože vrhovi planina.
Ovako sam to čuo: »Tko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma što su ribe na drveću”
Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.
I uvijek, uvijek se sjeti Aleksandra Makedonskog: »Nitko me na svijetu nije pokorio osim mene «.
Treba umjeti vidjeti nebo, puno zrnevlja svijetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cvijeta.
I vidjeti pad vjetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.
I snove valja vidjeti kako rastu dok toneš polagano u njih i paraš se, baš kao što i ove riječi šutnje, tuđe i moje, tonu noćas, a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jedan predivan svemir koji smo izmislili sebi u visovima opalog rujna.
Miroslav Antić
Odo spat,vrime je.
Ono što jesmo, proizvod smo vlastitog razmišljanja.
Budha
jeste mi vidjeli tatu?
Sreća u ovome životu ovisi manje o tome što vam se događa,
a više o načinu na koji to prihvaćate.
Elbert Hubbard
Čega se to vas dvojica igrate?
“Čega se to vas dvojica igrate?”
“Ničega”, rekao sam. “On se boji, a ja mu čuvam strah”
” A što je on tebi, kad mu čuvaš strah?”
“Brat”, rekao sam.
I dalje se smješkao. Izvukao je bajonet i stavio mi vrh u nosnicu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se popnem na prste.
“A koga se to bojiš?” upitao je Mileta.
Mile je šutio i gledao u zemlju.
“Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče”, rekao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poletjeti.
Osjetio sam da mi nosnica polako puca i krvari.
“A ti se ne bojiš?”
” Svatko tko je mali mora imati starijeg brata koji će ga čuvati”, rekao sam.
“A gdje je tvoj stariji brat?”
“Nemam ga , gospodine vojniče”, rekao sam. “Zato se i bojim kad sam sam. Ali pred ovim dječakom ne smijem.”
Ne prestajući se smješkati, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nosnici i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umio misliti, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.
Mileta su jedne noći odveli sa grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoći, stanem uz njega da mu sačuvam strah.
Jedno vrijeme odlazio sam u kafane gdje sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Tjeram ih da mi sviraju Miletove pjesme. Oni kažu da to ne postoji. Da retci tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaša, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolica iz Deronja, pjevaju te pesme. “Iz poštovanja”, kaže mi basista Steva iz Silbaša. “Žao nam kad plačete”. Ako ne postoje pjesme, izmislićemo ih za vas”.
I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pjesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i :ljudi. I uvijek se piše velikim slovom.
A Mile Dileja?
Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano.
Ali ako ga negjde ima, onda ga molim da tamo, u onom svijetu mraka, korijenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišani šešir.
Uvijek ga je toliko mnogo želio.
Miroslav Antić
Tvoj prijatelj, tvoj sin je otišao, umro ili te napustio i ti zato plačeš. Zar nisi znao da je čovjek, općenito uzevši – putnik?
Ti sebe prekoravaš zbog svoje ludosti. Zar si se nadao da ćeš uvijek imati kraj sebe predmete svojih uživanja i da ćeš uvijek uživati u mjestu i odnosu koji su ti mili?
Tko ti je to obećao?
Epiktet