Rujan

Jesen je jutros pokucala na vrata, ipak
Zovu me da izađem vratić i šipak

Zadnja je šljiva opala s grane
Vidim opustjele vinograde obrane

Starac vatru ispod kotla kuri
Iz drugog polako rakija curi

Pune korpe jabuka
Bundeva hrpa velika

Kukuruzi žuti, iznad crna kosa
Raspucane glavice kupusa

U podrumu mošt vrije
Na polici zimnica, ajvar se smije

Orah se smiješi ispod stabla
A lišće, lišće sve više žuti i pada

Niknule pečurke poslje kiše
Magla se spušta i sve je tiše i tiše

Takva je moja jesen
To zna rijeka i vihor zanesen

………..

ponoć
pofuk

sretna Vam svima mojima ova subota
pofuk

Naposljetku, suština saznavanja nije u tome gubimo li igru,već kako gubimo,
što s time spoznajemo, čemu nas je poraz naučio i kako nas to mijenja.
Gubiti na određeni način znači – dobivati.

Richard Bach

jutro

Kud sam ja sve lutao?
Kud su padale moje težnje, koliko posrtao, koliko bludio u mislima i griješio u životu!
Kako da vam kažem kad to i rođeno moje sjećanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar.
Oganj kojim mi je sagarala duša nije me izjedao nego mi je davao snagu i zamah.
Na borbe svijeta ja sam gledao kao što se s vedra visa gleda na magle koje se nadvijaju po dolinama.
Bio sam nijemi, oholi gost života.

Ivo Andric, Ex Ponto

Dobra vijest
Kad nas život nokautira i baci na pod, lako je reći treba ustati i nastaviti. Buditi se u krevetu polomljen, doslovno emocionalno i psihički samljeven bez imalo volje za bilo čim osim da nestanete zauvijek, puno je teže nego gledati svoje modricama prekriveno lice u zrcalu ili oštricama izbrazdane podlaktice. To mi je prije nekoliko mjeseci rekla jedna klinka na koju sam slučajno natrapao u ustanovi koju često posjećujem. «Izazivam i nanosim si fizičku bol kao ne bih osjećala onu psihičku.», rekla je, mrtva hladna, na moj glupi propitujući pogled koji nije mogao sakriti svoju radoznalost. Obuzeli su me tuga i stid, jer što djevojčica od 16 godina zna o ljudskoj boli i nesreći? Vjerojatno puno više nego što ćemo to mi ostali, tzv. normalni ljudi ikada znati. Rekoh joj samo: «Potraži si nešto ili nekoga tko te veseli.« Prezrivo me pogledala hladnoćom koja bi mogla zalediti Dravu u kolovozu…
Nisam pomislio na nju gotovo pola godine dok se nisam prošli tjedan ugledao u zrcalu i na svojim ramenima osjetio ukočenost karakterističnu za prekomjerni stres. Spojilo se nekoliko loših dana, ali kakav je to svemirski osjećaj bio u meni samo par sati poslije…dobra vijest i opet sam bio u sedmom nebu. Pomislio sam na nju, tu djevojku zavojima isprepletenih ruku i znam da bih volio da i njoj dođe jedna…barem jedna…makar jednom…molim za jednu…ali što prije.

[img]http://www.niktitanik.com/wordpress/comics/2008-09-24-1899.jpg[/img]
[/quote]

Hahahahahah ovak se nisam dugo nasmijal [thumbsup]

Jesenje jutro

Obukoh se.
Prozoru priđoh,
A vani: jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu
I cijelu mi sobu namiriše kišom.
Ne veli ni: zdravo!
Sjedne.
Zanesen
Izusti: "Jesen".

Ta riječ je bila tako svježa
Ko naranča na grani
Nakon kiše.

Dobriša Cesarić

Sav beznadežan idem ja – tamo, amo…
I tragam za njom po uglovima kuće –
A nje nigdje nema.
Kuća je moja mala, i što jednom ode,
To ne nalazim više. Ali velika je –
Bezmjerno velika kuća tvoja, bože!
Stojim pod zlatnim svodom večernjeg neba
I ka tvom licu smjerno podižem pogled svoj…
Dođoh na ivicu vječnosti
U kojoj ništa ne isčezava:
Ni nada,
Ni sreća,
Ni slika onog lika
Koji sam kroz suze gledo…
O, nek’ zaroni moj prazni život u – ocean,
Utopi ga u njegovu dubinu!…
I daj mi – još jednom da u svemiru osjetim
Slatki dodir – izgubljenoga.

Tagore

vece