IE-Tools-Internet Options-Delete cookies

inače promjenio si ga več ali kad ovo napraviš onda ti na kompu više neće pokazivati stari avatar

IE-Tools-Delete cookies

inače promjenio si ga več ali kad ovo napraviš onda ti na kompu više neće pokazivati stari avatar
[/quote]
febo trebo bi pomoc
pojavio se neki McPofuk
da li mozda znas jel to stvarno moj sin
pogledo sam njegovu fotku i fakat mi se cini da lici na mene
da li je ikako na njegovoj fotki moguce zumirati oci pa da vidim da li ima oci kao ja(to bi mozda Conan mogo znati odgovor na to)
unaprijed hvala
pofuk

ne mogu ti pomoći ali sve je dobro dok ne moraš plaćati alimentaciju [thumbsup]

ne mogu ti pomoći ali sve je dobro dok ne moraš plaćati alimentaciju [thumbsup]
[/quote]
pa dobro hvala ti,ali ak do toga dodje moram te upitati jer sam momentalno na duzi period insolventan,bus mogel sa kakvo lovicom uskocit ak bu frka?
unaprijed hvala
pofuk

Moj poštar bez nadimka
Kad mi je poštar prekjučer, pismo i dva računa te u bijeli papir uredno zapakirane novine, umjesto u poštanski sandučić bacio pred ulazna vrata, shvatio sam da to nije stvar neke osobne netrpeljivosti kako sam do sada mislio, već stvar mržnje prema svom poslu. Shvativši to, bilo mi je lakše podnijeti činjenicu da sam ga već nekoliko puta upozorio na kišom ispranu poštu i moju bolnu spoznaju da su se u njegovom neprilagođenom ponašanju napredak i nazadak ciklički smjenjivali brže od mijenjanja stranice kalendara. Nije problem nakon 5-6 koraka učiniti i taj dodatni napor, uspeti se na nekoliko stepenica i posegnuti prema poštanskom sandučiću, jer sad mi je sve postalo jasno. On nije lijen ili glup, on jednostavno mrzi svoj posao. Kad ga je zapao «rajon» u kojem je naslijedio umirovljenog Lemmyja (pravog poštara starog kova), koji je nadimak dugovao specifičnim brkovima i fizičkoj sličnosti s poznatim basistom grupe Motorhead, svi smo očekivali da će zbog svojih mladalačkih godina brzo nadmašiti svog prethodnika koji je, ruku na srce, ipak ponekad znao zaštekati (uzeti slobodan alkoholni dan) u podjeli pošte. Ali, uzalud nam nade…jer novi je poštar bez nadimka, svojim nepodopštinama svima u susjedstvu vrlo brzo pokazao da ćemo se s nostalgijom sjećati starog Lemmyja. Ponekad bi znao poštu dijeliti samo parnoj strani ulice, a neparnu je ostavljao za sljedeći dan ili još bolje, jednom je priznao da gradi kuću pa mora žuriti doma jer mu dolaze majstori…ali neka se ne sekiramo (pazi tu riječ!) donijet će sve sutra. Umirovljenici su prvi primijetili da nešto ne štima na danas pristiglim uplatnicama koje su trebale biti plaćene jučer…
Ponovo zavirivši u duhoviti autobiografski roman Pošta, Charlesa Bukowskog, sve mi je postalo još bliže: naš poštar bez nadimka mrzi svoj posao. Možda će i on jednog dan shvatiti da mu je bolje postati siromašnim piscem, nego se svakodnevno izlagati stresu i obavljati posao koji mrzi.
Evo kako je Charles prikazao svoje boli:
…najteža ruta na našem području. Stambene zgrade sa sandučićima na kojima su izbrisana imena ili ih uopće nema, osvijetljena slabim žaruljama u mračnim hodnicima. Stare gospođe stoje po hodnicima, u svim ulicama i postavljaju isto pitanje kao da su sve jedna osoba, s jednim glasom: «Poštaru, ima li što za mene?»
Ja bih joj najradije doviknuo: «Gospođo draga, kako, do vraga, mogu znati tko ste vi, ili tko sam ja, ili bilo tko drugi?»
…da vam ispričam nešto o tim psima. Bio je to jedan od onih dana sa 40 stupnjeva u hladu, a ja jurcam okolo, uznojen i mamuran, mučno mi je, izbezumljen sam. Stao sam pred jednom manjom kućom koja ima sandučić na pločniku. Otključavam ga. Nigdje ni žive duše. A onda osjetim kako mi se nešto zabija među noge. I kako se penje. Kad se okrenem, ugledam velikog njemačkog ovčara koji mi je zabio njušku do same guzice. Kad bi škljocnuo čeljustima, odgrizao bi mi jaja. Odlučio sam da ti ljudi danas neće dobiti poštu, a možda i nikad više…
…kamo god nosio poštu stalno slušaš jedno te isto: A gdje je naš stalni poštar? Poštaru! Poštaru! Ovo ne spada ovamo! …Viski i pivo izbijali su mi na sve pore i curili ispod pazuha, a ja sam nosio ovaj svoj teret na leđima kao križ, izvlačio časopise, dostavljao na tisuće pisama i teturao, zavaren suncem…sve me češće hvatala vrtoglavica. Osjetio bih kako nadolazi. Pregradak za poštu mi se počeo vrtjeti pred očima. Svako mi je pismo bivalo sve teže…jedva sam se držao na nogama. Posao me ubijao.

Posao nam mora pružiti zadovoljstvo u radu i zadovoljstvo u saznanju da je svijetu potrebno ono što radimo. Ako to imamo, život je raj, ili bar onoliko sličan raju koliko je to moguće.
Bez toga – na poslu koji prezirete, koji vam je dosadan i svijetu nije potreban – ovaj život je pakao.
(V. E. Diboa)

Rad je ono što nas sprašava od tri velika zla: dosade, poroka i bijede.
(Volter)

dan
evo utorak je pa kao sto rekoh,eto tuluma
pofuk

dan i tebi !! a gdje je tulum ? ja puštam jednu prigodnu

Vaš link

dan i tebi !! a gdje je tulum ? ja puštam jednu prigodnu

Vaš link
[/quote]
ah evo stotke za radojku
ah
pofuk

tata, pogledal sam burzu i tulum ti je super 🙂

"Onda je otac rekao: pamti, nesreća je što kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je mogući suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu. Ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tuđje nepoštenje ako nisi dovoljno jak da to ne moraš dokazivati."

Meša Selimović, Derviš i smrt