NAJBOLJUUUUUU

Tri poslijeratna druga

Čula su naelektrizirala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kožu i pratio besprijekornu liniju glatkih ramena, tragajući uzalud za malom, najmanjom greškom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odškrinute školjke njenih usana, osjetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice za koju sam mislio da umire kad te obuzme i da se više ne može vratiti ako je jednom preboliš.
Da, želio sam je, jako sam je želio…
Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspješno pokušavajući nadlakticom ukloniti ožiljak iz djetinjstva sa njenog lijevog koljena, udubljen u čudni raspored sićusnih madeža na tilu vitkih leđa…I trgao se.Uplašen…Koliko to na njoj ima tajnih mjesta koja bih želio poljubiti? Ali ne sad. Jednom. Možda…
Ja sam momak staromodan. Pregažen. Po mojoj religiji, moja želja je samo pola želje…
Lijepo sanjaj, mali mišu uzbuđeni. Tko zna da li ćeš mi ikad više biti tako blizu? Možda ću se kajati, možda ću morati da se napijem svaki put kad se sjetim ove noći…Neka…
Ako ikad budemo spavali zajedno, to će biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapovijeda. I nitko neće spavati za vrijeme tog spavanja…
Laku noć, njene pospane oči…

Đorđe Balašević

Sve za sto kuna
Ponekad mi se čini da nije teško naći i doživjeti neke situacije u kojima bi i najmrzovoljniji čovjek smekšao svoje srce. I sâm sam to doživio. Dovoljno je odmaknuti se s ljetne vreline bučnih jadranskih plaža u mirisne, strme i uske kamene ulice primorskih gradića. Vlažni zrak zasjenjenih zidova, dotjerana burom, sitna zrnca soli na kamenu iz tko zna kojih razloga podsjećaju me njezine trepavice. Mirisi omamljujući od snage podnevnog sunca, borova… dječje peraje i maska na stazi…
I dok se tako krećem ulicama u kojima tako tiho-viče, smije se, pjeva sav život i ljudskost, shvatim da zaista postoje trenuci u kojima vrijeme staje i ništa nije važno. Ništa, osim te lude ljubavi…
Pokušavam se udobrovoljiti slanim srdelama, bijelim vinom dovoljno poznate sorte, šurlicama s tartufima i već su boje života snažnije. I onda, sasvim neočekivano, poput opsjednutog fetišista ugledam njezine obline…

Čudna je ova klima
pa me večeras neće ni rima.
Zato sad idem u mirne snove
da budem spremna za pobjede nove.
I svima vama neka je mirna ova noć
ne brinite,sreća samo čeka kada će opet doć.
Vaš link

pofuk

Pri svakom poslu koji ti se ukaže u životu,
upitaj samoga sebe: "Priliči li mi to? Hoću li se poslije kajati?
Uskoro me više neće biti i sve će za mene iščeznuti…

Marko Aurelije

jutro

jutro
[img]http://www.beruska8.cz/jidloapiti/kava1/22.gif[/img]