Pokušavao sam jutros u podrumu udahnuti život u osamnaest godina star skuter. Kad je hladan, pali «na zub», ali čim se ugrije stvara probleme i ugasi se tako da se ponekad akumulator isprazni od verglanja.
«Vrhunac talijanskog dizajna i najkvalitetnija nekineska elektronika», s ponosom sam uvijek, kao iz puške, izjavljivao na odbijanje preporuka svojih prijatelja i «znalaca» da se konačno riješim te krame. Osim toga, 45 tisuća km bezuvjetne vjernosti, ima za mene neprocjenjivu sentimentalnu vrijednost. I dok sam tako dumao što bi se to moglo učiniti, sjetio sam se meni zanimljive priče Bohumila Hrabala, autora knjige Strogo kontrolirani vlakovi, prema kojoj je češki oskarovac Jiři Menzel snimio svoj poznati film. Evo kratkog ulomka iz Hrabalove zbirke priča, a koji govori o ponosnim romantičnim vremenima čeških motocikala i radosnog odrastanja uz očevu trokolicu.

…naš prvi motocikl je bio lorena, znate već, trebalo je gurati da upali. A imao je i prikolicu u kojoj se vozila mama i mlađi brat. I nakon što smo lorenu gurali i gurali, tata i ja smo jedva imali snage da skočimo na siceve, kad bi konačno upalila…
Otac je bio tako… pomalo vjetropir, a mama, kao svaka mama, bila je slaba na živcima. Otac ju je, međutim, znao nagovoriti: «Pođi s nama, Maryška, vidjet ćeš kako će ti čist zrak dobro činiti!» I tako bismo se nakrcali na motocikl i trebalo je samo da preteknemo dvoja-troja kola pa da otac zaboravi na majčine živce, sagne se i podvikne ime slavnog trkališta: «Targa Florio!» i već smo šibali cestom. Ja sam samo kroz maglu vidio majku kako steže malog bracu na grudi i čuo kako viče: «Francine, Francine, za ime Božje, Francine!» Otac, međutim, nije popuštao. U to vrijeme su bili u modi mantili od balon svile…i taj njegov baloner bi se napuhao kao grba sve do mene, na zadnjem sjedištu.
Jednom smo se vozili u toplice Poděbradi. Otac je kupio dugački mantil, bilo je ljeto i mi svi dotjerani , brat i ja u mornarskim odijelcima, ali u Kovanicama, kako je očev prekrasni mantil lepršao, tako mu se zapleo u zadnji zupčanik…i taj pogonski zupčanik je počeo namotavati mantil i vući oca prema meni, on je pokušao dohvatiti ručicu gasa, ali mantil ga je vukao nazad da je rukama hvatao u prazno. Već sam i ja počeo padati na leđa…I tako smo preletjeli jarak i nabili se u žito. Nevolja je bila u tome što su u to vrijeme tkanine bile tako čvrste, danas bi se jednostavno otrgnule…I tako je otac ležao na meni, a motocikl je vozio krug po žitu, u žitu do vrata…I tako smo se vozili kroz žito, otac je upravljao lorenom, i samo su nam glave virile…nama muškarcima, jer majka više ništa nije znala, onesvijestila se…A onda je mali brat počeo povlačiti jednu ručicu za drugom, znate koliko ih je u to doba bilo na upravljaču, a otac je rekao: Nije ta, nije ni ta!» Konačno je brat dohvatio pravu ručicu pa smo polako stali usred žitnog polja. A onda nismo oca mogli skinuti s motocikla, osloboditi mantil iz zupčanika…Srećom, naišli su žeteoci pa su odsjekli mantil kosom. Otac je kasnije dao da mu od ostataka mantila sašiju nešto kao vindjaknu…

Iskrena je bol onoga, koji krišom plače…

Marcial

Znaci ako se zvjerski opalis po prstu cekicem i rasplaces se to nije iskrena bol?

Znaci ako se zvjerski opalis po prstu cekicem i rasplaces se to nije iskrena bol?
[/quote]
…pa sad ima jedna razlika…kad se opališ čekićem to je više fizička bol…,a kod Marcialove dikte se mislilo više na bol duše… [smiley]

Vaša patnja gnječi ljusku kojom je obložena vaša razboritost. Kao što se koštica ploda mora skršiti da sunce obasja jezgru, tako i vi morate upoznati patnju. Pa ako vam se srce uzmogne diviti svakidašnjemu čudu života, vaša vam se patnja neće činiti ništa manje čudesnom od vaše radosti…

H.Džubran

jutro

dan

Znaci ako se zvjerski opalis po prstu cekicem i rasplaces se to nije iskrena bol?
[/quote]
…pa sad ima jedna razlika…kad se opališ čekićem to je više fizička bol…,a kod Marcialove dikte se mislilo više na bol duše… [smiley]
[/quote]

ma obje su iskrene i vraški bole sam kaj jedna od njih nikak da prestane [wink]

PRIČA O ŠKOLJCI I BISERIMA

Bila jedna školjka, živjela je na dnu Indijskoga oceana. Bila je to pametna školjka, jer je znala, da nikada neće ugledati sunca, ako prvo ne rodi biser. Kadgod joj je među ljušture ulijetalo neko sitno stvorenjce mora, ona bi ga pitala: Bi li htio biti moj biser? No nitko nije htio, baš kao da im je ponudila nešto nezgodno.

Onda joj podvodna struja donese u krilo sićušno zrnce pijeska. Bi li htio biti moj biser? plaho mu ponudi školjka. Zrnce odgovori: Bih, naravno da bih. I školjka ga poče nježno uvijati u sedef. Svaki dan premazivala bi ga novim sjajnim slojem, i biser je krupnjao i blistao.
Kako ti je? šapatom ga je pitala kroz ovojnicu. Dobro mi je, odgovaralo je zrnce. Jesam li već velik? Kad će me netko naći? Školjka nije znala što da mu kaže. I dalje je obasipala biser sedefom. Biser je bivao sve gizdaviji, i sve nestrpljiviji. Školjka mu je postala gotovo tijesna.

Hoću da me nađu! zanovijetao je. Ne želim ostati ovdje, gdje nitko i ne zna za mene.
Uzalud ga je majka školjka grlila novim slojem sedefa. Na tomu mjestu more nije bilo jako duboko. Jednoga dana spustiše se ronioci u potrazi za biserjem. Jednomu od njih se posreći, te ugleda divan biser, ščepa ga, i strpa u vrećicu. Hej, ne zaboravi mene! zakriči školjka, koja se ponadala, da je došao čas susreta sa suncem. Komu si ti zanimljiva? dovikne joj na rastanku biser iz roniočeve vrećice.

I ronilac je već putovao uvis, prema površini, čvrsto stežući vrećicu s plijenom. Mala se školjka snuždi. No odmah se zatim razvedrila, pomislivši: Važno je, da moj biser izroni pod sunce. Jest da je on došao k meni kao neugledno zrnce pijeska, i da mu je moj sedef dao ljepotu, za kojom ljudi žude. Sedefom sam ga tetošila, sedefom sam ga voljela. To, što ljudi zovu biser, nije ništa drugo nego ljubav školjkina srca. Kad bih ja izronila među ljude, oni mi se ne bi tako radovali možda bi se i narugali mojim grubim ljušturama. Zato im šaljem biser, da vide kako je moja ljubav sjajna…

Medju ljušturama joj se tada nađe neka morska sitna riblja krljušt, nožica od raka, što li. Bi li htjela biti moj biser? upitala je školjka.

Eh sad biste li više voljeli biti biser, ili školjka?

(Vesna Krmpotić) preuzeto iz knjige VRLINE LJUBAVI koju je, kao zbornik priča, sačinila autorica navedene priče,izvadak

Malo prije dobijem mail čudnog sadržaja..malo pogledam pošiljatelja kad ono CROBEX 5300,studeni 2007…nikakva poruka samo pjesma..a ja ga čekam sa nestrpljenjem,tako mi nedostaje..
[embarass]

Vaš link

…i meni… [smiley]…,dal može nešto za popraviti raspoloženje… [rolleyes]

muzika ga meni uvijek popravi….

Bob Dylan – Sara
http://www.youtube.com/watch?v=mIthHyfr1wY