pofuk
Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke.
One su tako šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.
Nisam li pjesnik ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati će đerdane.
No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
T.Ujević
ah
hm
evo da i ja nekog citiram jer sam konacno totalno izgubljen
ovo je napiso nas kolega forumas na jutarnjem
Mila kura si planina | 24.8.2008 11:38:01
Prije će deva kroz ušicu igle nego bogataš u kraljevstvo nebesko!
zato druga po dragosti bakice a najdraza BAAKICA i dalje mozes citirati i obrazovati nas
pofuk
…dobro nam došao i vratio se pofuk…,ah ovo polako ponovno dobiva stari ugođaj… [rolleyes]
…dobro nam došao i vratio se pofuk…,ah ovo polako ponovno dobiva stari ugođaj… [rolleyes]
hvala hvala
hm
hvala
pofuk
…dobro nam došao i vratio se pofuk…,ah ovo polako ponovno dobiva stari ugođaj… [rolleyes]
da ja promjenim nick tj. da dodam nesto svome imenu pa da bude malo i novog ugodjaja???
pofuk
dan
ŠKORPION
Na obali potoka sjedio je pustinjak i razmišljao. Kad je otvorio oči, ugleda Škorpiona koji bijaše pao u vodu i sad se očajnički borio da ispliva i da si spasi život. Pun suosjećanja, pustinjak ispruži ruku, uhvati škorpiona i iznese ga na obalu. No ovaj se naglo okrene i ubode ga nanoseći mu strahovitu bol. Pustinjak se opet vrati meditaciji…
Kad je otvorio oči, opet se škorpion borio svim snagama da ispliva na obalu. I ovaj put ga je izvadio, a škorpion je opet svome spasitelju uzvratio ubodom od kojega je pustinjak bolno uzviknuo.
Isto se ponovilo treći put. Pustinjaku su oči suzile od uboda što ih bijaše zadobio.
Neki seljak je sve to promatrao, pa mu dovikne: – Zašto se trudiš oko tog bijednog stvorenja, koje ti dobro uzvraća samo zlim?
– Zato što obojica slijedimo svoju prirodu, odgovori pustinjak. – Škorpion je stvoren da ubada, a ja sam stvoren da budem milosrdan…
ŠKORPION
Na obali potoka sjedio je pustinjak i razmišljao. Kad je otvorio oči, ugleda Škorpiona koji bijaše pao u vodu i sad se očajnički borio da ispliva i da si spasi život. Pun suosjećanja, pustinjak ispruži ruku, uhvati škorpiona i iznese ga na obalu. No ovaj se naglo okrene i ubode ga nanoseći mu strahovitu bol. Pustinjak se opet vrati meditaciji…
Kad je otvorio oči, opet se škorpion borio svim snagama da ispliva na obalu. I ovaj put ga je izvadio, a škorpion je opet svome spasitelju uzvratio ubodom od kojega je pustinjak bolno uzviknuo.
Isto se ponovilo treći put. Pustinjaku su oči suzile od uboda što ih bijaše zadobio.
Neki seljak je sve to promatrao, pa mu dovikne: – Zašto se trudiš oko tog bijednog stvorenja, koje ti dobro uzvraća samo zlim?
– Zato što obojica slijedimo svoju prirodu, odgovori pustinjak. – Škorpion je stvoren da ubada, a ja sam stvoren da budem milosrdan…
hm
hm
nekak mi je ovo malo prejaka tripoidna priča
enivej dajem ti stotku jer sam i ja stvoren da budem milosrdan
pofuk
Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke.
One su tako šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.
Nisam li pjesnik ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati će đerdane.
No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
T.Ujević
I više od stotke za ovo!