Uvredom nećeš poniziti mudraca, pohvalom nećeš uzvisiti glupana.

indijska poslovica

Laž ne ubija toljagom, ali se provlači krvnim žilama poput otrova, polako i oprezno, pa se i ne primjećuje kako djeluje.

Ivan Cankar

Sve smo mi mlade,za nas ima vremena.

tiše bona ra’it će šamari [angry]

Iiiiiiiiiii nasilnik.

Važno je slušati

Jednom je prilikom bijelac pozvao, svoga prijatelja, indijanca u goste u veliki grad.
Bijelac je poveo indijanca u razgledanje grada i dok su se šetali indijanac, najednom, reče: Čujem cvrčka!
– Nemoguće da od ovolike buke, brujanja automobila i galame, ti možes čuti cvrčka – reče bijelac.
Indijanac se na to sagne, razgrne grm i pokaže malog cvrčka. – Kako? – upita bijelac.
Indijanac na to zatraži jedan novčić i ispusti ga na pločnik. Novčić zazveči! Prolaznici se zaustaviše i okrenuše prema mjestu odakle je dolazio zvuk palog novčića.
– Ono što si naučio slušati čut ćeš, ma kakva buka bila, gdje god bio – odgovori indijanac – vidiš, ovi ljudi su u buci čuli novčić ali cvrčka nisu čuli…

Znam da smo svi željni slatkih životnih pilula. Evo jedne gorke, virtualne, koja će osvijetliti neke životne situacije. Zasigurno će nam sljedeća, slatka, imati još ljepši okus i zanat ćemo je cijeniti još više.
(Raymond Carver, sabrane pjesme Svi mi)

Jeanin televizor

Život mi je poprilično uravnotežen
ovih dana. No tko može znati
da opet neće biti uzdrman?
Jutros sam se sjetio cure s kojom sam bio
neposredno nakon što mi se brak raspao.
Slatka djevojka po imenu Jean.
U početku ni slutila nije
kako gadno stoje stvari. Trebalo je vremena
da skopča. Ali voljela me.
Fakat podosta, znala je reći.

I znam da je to bila istina.
Dopustila mi je da se uselim
k njoj i iz njene kuće,
njenim telefonom,
slažem kockice svog životnog rasula.
Kupovala mi je cugu
i govorila mi, za razliku od drugih,
da nisam pijanac.
Potpisivala je čekove za mene
i ostavljala ih na svom jastuku
kad bi odlazila na posao.
Tog Božića poklonila mi je Pendleton jaknu
koju još uvijek nosim.

Ja sam je, pak, učio kako piti.
Kako zaspati
odjeven.
I probuditi se
usred noći uplakan.
Kad sam otišao, platila mi je dvije
stanarine. I dala mi je svoj crno-bijeli
televizor.

Jednom smo, mjesecima kasnije,
pričali na telefon. Bila je pijana,
kao uostalom i ja.
Posljednje što me upitala bilo je:
Hoću li ikad više vidjeti svoj televizor?
Osvrnuo sam se oko sebe i pogledom
obišao sobu, kao da bi televizor mogao odjednom
sam od sebe iskrsnuti tamo
na svom mjestu na kuhinjskoj stolici.
Ili pokucati iz visećeg ormarića
i objaviti svoju prisutnost. Ali taj televizor
je već davno bio odradio svoje.
Televizor koji mi je dala Jean.

Međutim, to joj nisam rekao.
Lagao sam, naravno. Uskoro, kazao sam,
vrlo uskoro.
I spustio slušalicu
nakon čega je , ili prije čega, i ona učinila
isto. Moje vlastite riječi, onako pospane,
dale su mi do znanja
da sam došao do kraja priče.
I tad, nakon što sam se riješio i te
posljednje neistine,
mogao sam odahnuti.

dan