U ovoj priči kolegice Ružičaste ja prepoznajem samo jedno – poruku o čistoj ljubavi i životnoj radosti.
Sva bol i tuga, očito proizlazi iz zarobljenosti ovozemaljskim. Pa i završna rečenica teksta kaže:
“Čuvajte svoja srca i ne plačite!”
Čak niti pred smrću!
I nije istina da je to znanje rezervirano samo za anđeoska bića!
I mi ljudi smo, kao što se vidi, tu ideju, taj koncept, spremni prepoznati.
Jer da nismo, ova priča nikada ne bi mogla niti nastati.
Drugim riječima, mi smo već božanska bića koja smo samo zaboravila što već znamo!
Sokrat je rekao: Znam da ništa ne znam!
A ja bi malo promijenio njegovu misao pa bih rekao: Neznam da sve znam!
A moj ideal je stanje duha u kojem bi mogao ustvrditi da: Znam da sve znam!
Tome moja duša teži!

I na kraju, ako je svijest o potpunom znanju već u nama, pa što nas sprečava da to znanje zaživi i u našoj svakodnevnici?
Moj odgovor je: NIŠTA.
(A ako želimo izgovore, jednako dobar odgovor je i: SVE)

A zamislite kako bi se takvo potpuno biće ponašalo na tržištu kapitala! [smiley2]

Dobro jutro i vama…

“Vjerujem da je masta jaca od znanja.
Da je mit mocniji od povijesti.
Da su snovi snazniji od cinjenica.
Da nada uvijek pobjedjuje iskustvo.
Da je smijeh jedini lijek za tugu.
I vjerujem da je ljubav jaca od smrti.”

Dobar dan svima, teška i lijepa priča Ružičasta, a da se nadovežem na Posejdonov komentar, Janice Joplin je to neponovljivo opisala u “Freedom¸is just another word for nothing left to lose….”
Jedino što takva vrsta slobode donosi i određenu ispraznost, pa je meni nekako draža ova moja punina, kako ljubavlju, tako i brigama.
Pa evo nešto u prilog prozi i poeziji u dioničarstvu i od mene.
Nešto što me od davna prati kad je teško i kad je lijepo:

Invictus
William Ernest Henley

Out of the night that covers me,
Black as the Pit from pole to pole,
I thank whatever gods may be
For my unconquerable soul.
In the fell clutch of circumstance
I have not winced nor cried aloud.
Under the bludgeonings of chance
My head is bloody, but unbowed.
Beyond this place of wrath and tears
Looms but the Horror of the shade,
And yet the menace of the years
Finds, and shall find, me unafraid.
It matters not how strait the gate,
How charged with punishments the scroll,
I am the master of my fate:
I am the captain of my soul.

Pa dobro ljudi … kaj je vama…
DA, BAMBIJU ĆE MAMA UMRIJETI…[smiley9] i DA. ZEKO JE UGINUO U POTOKU. [smiley9]

Prihvatite to. [smiley1]

???????????????

Poštovana,

Vi ste neka party breakerica ili se samo tako nosite?

Srdačan pozdrav!

Ljudska spoznaja jest stalna igra istraživanja…,ona je najveći užitak.Ne želim sve znati…,da ne prestane moja igra…i neka umrem tako i ja …,nikad neistražena… [smiley11]

Depresivan dan
Žuta banka,tmurni ljudi,namrgođena lica…vlaga i nelagoda u zraku…ščućurih se u svoj kaputić i prošetah Korzom…i onda moj pogled srete jedne dječje očice…,nasmiješih se i dijete mi uzvrati… Bio je to izgleda jedini iskreni osmijeh u ovom danu…

Kolegice Ivanasi,
razotkrila si se ptico!!!! [smiley2]
A dakle tvoja definicija slobode o kojoj smo razglabali početkom rujna na temi “Žene i dionice” nije tvoja definicija već od Janis Joplin!
A jel!!!!
Mogla si ju i onda citirati.
Ovako je ispalo da nadopunjujem tebe u definiranju, a ja se, niti neznajući, nadovezao na nju.
Ajde, ajde… sada lijepo za domaću zadaću osmisli svoju vlastitu definiciju.
Pa da se opet nadopunjujemo! [smiley2]
Vidiš, ja neke vlastite misli i ideje postam na forum. A hoću li ispasti ovakav ili onakav više nije do mene već do onoga tko čita, a na to nemam baš utjecaja.

Danas je novi dan! (Tek je počeo)
Mora da je radostan! [smiley11]

Koničiva i vama [smiley2]
Jutro je prekrasno, baš takvo kakvo mora biti…
Kava i raščupana pita uz ležerno prelistavanje časopisa u pidžami.
Ribice znatiželjno švrčkaju okolo…

Kolega sa ostima, pažljivije s tim!
Pročitajte dvaput ako treba, u temi “žene i dionice” sam tog spomenutog početka rujna napisala
“Sloboda je samo neimanje straha od gubitka.”
pri tom misleći na materijalan svijet, kao što sam i navela u tom postu rečenicu prije. A stihovi nesretne J.J. (naime žena se ubila) i tema o kojoj je ovdje bija riječ su se odnosili na emocije proizašle iz međuljudskiih odnosa.
A tu ću citirati Diogena “OMNIA MEA MECUM PORTO”, dobro, dobro…jedno nosim, dvoje hodaju…a ostalo je u glavi. I tu sam daleko od ikakve “slobode” tog tipa jer većeg straha nemam do straha od gubitka voljenih.
Tu ne želim nikada biti “slobodna” jer to bi značilo kraj.
A o tome hoću li ispasti ovakva ili onakva ne brinem jer znam tko sam.
I još jednom, ona rečenica je moja, moj život od početka do sad. Ali o toj temi drugi put…
Pozdrav sa otoka[smiley1][smiley1][smiley1]