Gospodine generale,
Visoko gore na katedrali, samo tišina,
Satovi su stali,
U mraku, vidim, bojite se sjene,
Ne može se lako ubiti vrijeme.

Gospodine generale,
Dječak pred crkvom ostavlja svatove,
Mora se krenut u vaše ratove,
Oči mu pune zvjezdanog praha,
Al’ mirno korača srca bez straha.

Gospodine generale,
Ako sa vjetrom neki zvuk vas budi,
To kuca srce hrabrih ljudi,
I reći ću vam samo još jednu stvar,
Zapamtite Vukovar…

Gospodine generale,
Kad prođe tuga i vjetra jecaji,
Vodit ću sina opet na pecanje,
Djeci ću pričat beskrajne priče,
Sve livade opet zelene bit će.

Zapamtite Vukovar…

Stoji grad…
Pod kišom čelika, ognja i smrti,
Gdje paklena sila svoj zadnji ples vrti, stoji grad…

Stoji grad…
Vječan k’o narod ponosno stoji,
I posljedne dane dušmanu broji,
Vukovar, Vukovar…

Iz majčina krika sloboda se rađa,
I uskoro bijela zaplovit će lađa,
Do sunca…

Iz krvi i bola niknut će cvijeće,
I nikada narod zaboravit neće,
Vukovar…

Stoji grad…

Hvala Misko sto si se sjetio moga grada na danasnji dan i hvala svima poginulim na ovoj slobodi.Sreca moja da sam svu tu golgotu prezivio od rata i 9 mj. logora i da sam ostao normalan i jos cvrsci.Molio bih sve da veceras svi zapalimo po jedan lampion na prozor u spomen gradu heroju

evo i od mene jedna za Vukovar!! i sve Vukovarce!!

Vukovar, Vukovar

Ima jedan grad, oduvijek mi drag,
ima jedan hrast slavonski,
ima jedan grad, svakom srcu drag,
ima jedan div hrvatski.

Vukovar, Vukovar,
stoji dok protiču vode dunavske,
Vukovar, Vukovar,
gori na braniku svoje Hrvatske.

Ima jedan brod, svima nama rod,
koji nikud’ ne putuje,
ima jedan brod i u njemu rod,
što zauvijek tu ostaje.

Siniša Glavašević-“Priča o Gradu”(Sjećanje na Vukovar-25.8.-18.11.1991.)

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još malo mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac-netko je jednostavno sve ukrao, jer, kako objasniti da ni sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe.
Grad-to ste vi.

za Vukovar, za Vukovarce i naše branitelje.

Pad Vukovara

Trenutak u nasoj povijesti u kojoj nije bilo mjesta oprastanju. To je pad Vukovara. Tad nisam imao u sebi nikakve snage oprastanja. Medjutim oprastanje nosimo sa sobom kao katolici. Rane su zive, nisu zacijelile ali moramo oprostiti ali ne i zaboraviti.

Dunav

Preplanula polja suncem zlatnim,
kraj Dunava, tamo gde sam rođen,
i gde opet želim da se vratim
plavetnilom toga jutra vođen.

Nadvile se topole nad reku,
u njenom se sjaju ogledaju,
Brodovi je talasima seku,
a slavuji pesmom pozdravljaju.

Tu sam s ocem starim zapecao,
kao klinac kad sam bio mali,
prvu suzu tu sam isplakao,
ognji silni kad su zagruvali.

Plače šaran nasukan na sprudu,
ko mi tvoja zlatna jutra uze,
u tuđini sanjam rodnu grudu
i sam Dunav ronio je suze.

Zastao je kao da ne teče,
i nemoćno kao da se žali,
jer olovo sad mu lice seče
i slavuji sad su zaćutali.

Ali jutros u snovima mojim,
sanjam tvojim talasima plovim,
vratiću se, evo dane brojim,
kad ću opet šarane da lovim.

Preplanula polja suncem zlatnim,
kraj Dunava, tamo gde sam rođen,
i gde opet želim da se vratim,
plavetnilom toga jutra vođen.

VRŠKA KRAJ DUNAVA

Kraj Dunava ratne slike,
u ranjenom Vukovaru
sad živimo otprilike
uz Dunav i “Vršku staru”.

Glavom pijan srcem trijezan,
ja u “Vrške” dođem često,
srcem sam za Dunav vezan
tu za život tražim mjesto.

Fiš-paprikaš, štuka pliva
staro duštvo špricer pije,
graševina sve zaliva,
dal je isto ko i prije.

Sad su ovo naše noći,
konobar za šankom drema,
neki nikad neće doći,
sve je isto a njih nema.

Kući moram poći sada,
vjetar bijele magle tjera,
noge teške kao klada,
otežale od špricera.

Nad Dunavom zora rudi
teci dalje rijeko plava,
za krevetom tijelo žudi,
i duša u meni spava.

VUKOVARSKE USPOMENE

Nad gradom se mjesec žuti, slike rata oko mene,
dok ranjena duša šuti vraćaju se uspomene.
Vukovarske noći tamne, što skrivate moje tajne,
sačuvajte slike davne uspomene zavičajne.

Nema više naših mjesta, mjesečina sjenke baca,
u vihoru rata nesta’ mjesto prvih poljubaca.
Slomljena je lipa stara, pod kojom smo zagrljeni
gorjeli od čudnog žara tamom noći sakriveni.

Sad stojimo pokraj puta, srušena je naša kuća,
srce starom stazom luta Vukovarom kroz bespuća.
Sjećamo se sretnih dana, u srcima ljubav traje,
to je melem naših rana što nam novu snagu daje.

Sjećanja nam život grade, uspomene vijenac pletu,
još za život ima nade nismo sami na tom svijetu.
Dunav stari tiho teče kraj obala moga grada,
uspomene dušu liječe i još su nam srca mlada.

Hrabrost ti nisi sam…
Hrabrost je dragocjen dar. Možemo izgubiti mnogo, a da ne budemo uistinu nesretni. Izgubimo li hrabrost, sve smo izgubili. Tko izgubi hrabrost, kao ptica je koja izgubi krila. Tu više nema slobodnoga neba, ni svježega zraka, ni sunca, ni budućnosti…

ovaj sonet je malo dug. hvala na razumjevanju

Ponositom gradu
(sonetni venac)

I

Patio sam i još uvek patim,
za trenutkom kad sam otišao,
za Dunavom i tim tornjem zlatnim,
sto gradova ja sam obišao.

Nema mesta dušu da mi smiri,
da se oči u spokoju sklope,
kraj Dunava ruža miris širi,
denule se sve rajske divote.

Tu pod sjajem nekadašnjeg mora,
vekovima ponosit si bio,
gde obronke valja Fruška gora,

najdivnije snove ja sam snio.
Venuo sam k’o grana od bora,
otac krvcu dok je za te lio,

II

Otac krvcu dok je za te lio,
ja sam bio samo dečak mali,
al’ sam znao gde sam se rodio,
plakao sam,snove su mi krali.

Pamtio sam dane zaigrane,
nad vratima upamtio lastu,
pamtio sam plave jorgovane,
što pred starom trošnom kućom rastu.

Od sreće sam mogao da letim,
izlazio brodove da pratim,
a sad te se k’o kroz maglu setim,

stihovima svoje dane kratim,
nema snova dok te ne osetim,
nema sreće dok ti se ne vratim.

III

Nema sreće dok ti se ne vratim,
dok ne vidim to predivno ušće,
dok korakom Vuku ne dopratim,
putem kojim ka Dunavu spušće,

Iz Dunava ne zahvatim vode
i umijem njome sneno lice,
dok na vodi labudice brode,
kao nekad tvoje golubice.

I svako se toj lepoti divi,
svako bi ti tako zavidio,
Kakva mržnja u ljudima živi?

Sam bi se je đavo postidio.
Nad tobom su sad oblaci sivi,
odavno te ja nisam vidio.

IV

Odavno te ja nisam vidio,
čekao sam u tuđemu svetu,
što mi nikad nije se svidio,
sanjao sam obale u cvetu.

Sanjao sam te krovove stare,
tvoju luku i ulice znane,
i rukavce,dunavce i bare,
gde sam s ocem lovio šarane,

sanjao sam tvoja jutra bela,
sanjao sam tvoje plačne oči,
sanjao sam tvoja njedra zrela,

sanjao sam ruše te u zloći,
sanjao sam rasteš iz pepela,
sanjao sam da sijaš u noći.

V

Sanjao sam da sijaš u noći,
tumarao licem tuđeg grada,
provodio dane u samoći,
kada seta moje misli svlada,

sanjao sam neubrano grožđe,
pitao sam majku gde je tata?
Samog Boga molio da dođe,
da rastera sve te zveri rata.

Molio se za mostove tvoje,
što ih Vuka na grudima prima,
koji danas tu ponosno stoje,

prkoseći vragu i ljudima,
molio se da povratiš boje
I da širiš svoje ruke svima!

VI

I da širiš svoje ruke svima,
što te vole i što ti se dive,
da prigrliš tim divnim njedrima
što će doći u tebi da žive.

Tu da žive k’o njihovi pretci,
kroz vekove koji tu su bili,
da te paze, grade svojoj deci,
da bi oni srećne snove snili.

Svim ranama tvojim bolnim žalim,
i korakom teškim ja ću poći,
svim ljudima velikim i malim,

ja znam da ću novu snagu smoći,
da se vratim i sveću zapalim,
tebi opet da ću srećan doći.

VII

Tebi opet da ću srećan doći,
položiti cvet kod palog borca,
Vučedolu stići do ponoći,
i zastati kraj Elfovog dvorca.

Svetoj Petki poći do Adice,
što je zovu “Vukovarska pluća”
dobre vode piti iz crkvice,
plesti venac od vrbovog pruća.

Opet mi se uspomena budi,
dok tugujem u hladnim noćima,
pamtim zoru što u zlatu rudi,

opija me sjajem i moćima,
a srce se toj lepoti čudi,
ote’ mi se suza u očima.

VIII

Ote’ mi se suze u očima,
što milinom napaješ mi njedra,
i iz grla uzdah se otima,
silne lađe šire svoja jedra.

U sećanju to je je još ostalo,
sad je Dunav zamućen u krvi,
Vuka ćuti i vreme je stalo,
rat te gazi i kosti ti mrvi.

Bežao sam preko vode hladne,
ispraćen sam eksplozija zvukom,
oprosti im,neznaju šta rade,

živio sam sa svom tvojom mukom,
da ne gledam dok ti srce vade,
morao sam oči skriti rukom.

nastavak

IX

Morao sam oči skriti rukom,
dok te gledam plačnog u daljini,
sa tobom se pozdravljao mukom,
krila su ti lomili u tmini.

snove su ti gazili u blatu,
zapalili tvoja mesta sveta,
slomili ti kazaljke na satu,
sad ti duša jeca razapeta.

Skamenjena majka u crnini,
već danima nije se pomakla,
otišao svojoj sam rodbini,

da ne gledam kad brat brata zakla,
da ne slušam jecaj u tišini,
gorio si u vatrama pakla.

X

Gorio si u vatrama pakla,
šibali su tvoja leđa jače,
a nadanja tvoja su umakla,
još ti duša u svitanja plače.

Osvestili još se nisu ljudi,
još se dele na: Vaše i naše,
razdiru ti ponosite grudi,
još ti dani sumraka se plaše.

Nikad više da ne bude proklet,
poučen je krvavom poukom,
zaživiće punom snagom opet,

ljudi vrevom i auta bukom,
kao da je samom Bogu otet,
raj obgrljen Dunavom i Vukom.

XI

Raj obgrljen Dunavom i Vukom,
Kao Feniks iz pepela niče,
sunce zlato sipa nad olukom,
golub pesmom radosnicom kliče.

A rosa ga jutrom srebrom kupa,
duša mu se zagreva u žaru,
u pesmi mi kao ruža pupa,
poklanjam je divnom Vukovaru.

Poklanjam je toj curici slatkoj,
Što je cvetak u kosi zatakla,
pa se šeta u suknjici kratkoj,

a smešak je slučajno namakla.
Gasio se u toj magli ratnoj,
a sad sijaš k’o da si od stakla.

XII

A sad sijaš k’o da si od stakla,
u sumraku što purpurom iskri,
sjajna luna Vuki se primakla,
pa se gleda u taj izvor čisti.

Talasi ti na obale sleću,
prelivaju hiljadama boja,
nek’ svi vide gde sam naš’o sreću,
nek’ svi znaju gde je duša moja.

Nek svi znaju odakle si, ko si,
i da nisi slučajnosti pukom
tu nikao, sada ti prkosi,

silni Dunav što protiče hukom,
jer i kiša kad ti lice rosi,
duga kiti tvoje zore lukom.

XIII

Duga kiti tvoje zore lukom,
svih lepota skupio si slade,
kad bi mog’o i dugu bi svuk’o,
divni grade u tvoje fasade.

Kad bi mog’o tu Vuku prelepu,
i taj Dunav što bregove tare,
da ukradem i nosim u džepu,
gde god pođem da mi dušu zare.

Svaka tvoja priča mi je mila,
stari alas dok Dunavom hakla,
I ptičica što je gnezdo svila,

što za šumom tamo je zamakla,
namignula pre nego je spila,
u grudima srce mi je takla.

XIV

U grudima srce mi je takla,
ratna priča grada voljenoga,
što hiljade nevinih je smakla,
još hiljade srca slomljenoga.

Sad te grade neke ruke nove,
anđeo ti u noćima bdije,
da ti nikad ne ukradu snove,
oni što su ukrali ih prije.

što ti krila divna polomiše,
nikada se ne pomirih sa tim,
što ti grudi olovom probiše,

što te slome,ne mogoh da shvatim,
al’ ti dušu nikad ne ubiše,
Patio sam i još uvek patim.

Patio sam i još uvek patim,
Otac krvcu dok je za te lio,
Nema sreće dok ti se ne vratim
Odavno te ja nisam vidio.

Sanjao sam da sijaš u noći,
I da širiš svoje ruke svima,
Tebi opet da ću srećan doći
Ote’ mi se suza u očima.

Morao sam oči skriti rukom,
Gorio si u vatrama pakla,
Raj obgrljen Dunavom i Vukom,

A sad sijaš k’o da si od stakla.
Duga kiti tvoje zore lukom,
U grudima srce mi je takla.