ispricavam se zbog teme forumasi…

moj domaci zadatak (odgovor) izgleda ovako:

Erotske momente zaista ne nalazim u virtualnoj zajednici.
Kao prvo ja sam emotivna osoba. PC, tj. internet je za mene hladni medij. Da bih dozivio taj erostski momenat treba reci slijedece:

Ovdje ima neceg drugog. Covjek je drustveno bice i artificijelne zajednice jesu vrsta druzenja koja ne moraju biti hladna. Lijepim pisanjem svojih misli mogu se pobuditi emocije kod ostalih (samo nekih) sudionika koji iduci po kroju vlastitog iskustva promisljaju osobu do sklapanja fizionomije. Covjek je uglavnom sastavljen od zelje za lijepim i zeli sve lijepo u sebi podijeliti i biti darovan ljepotom. Medjutim, ljepota nije dar u svakoj sredini i prilici pa kod nekih izaziva osjecaj nemoci i gubitnika i tada dolazi do pojave da jedni grade drugi razgradjuju. Kada se pisanjem izmedju dvije osobe nagomilaju emocije logicni je slijed da snaga rijeci prijedje u snagu zelje za dodirom. Kada se to ostvari sve dobiva potpuno drugi smisao u ishodisnoj tocki kada realan zivot svojim zakonima utire novu stazu. LJUBAVI, naravno! A tada i mnogo toga sto uz taj osjecaj (za kojega nikada nije kasno) ide ona redovna doza svega sto nazivamo zivot s cim se treba nositi i nije uvijek dovoljna (amo) ljubav.
Ali, pitanje je mozda i kada dajemo ljubav da li je dajemo na ispravan nacin da je onaj kome je darujemo mozemo primiti i da li se znamo oduprijeti normama i pragovima koje nosimo u sebi koje nikada i ni pod koju cijenu nismo napustali jer je to bio graditeljski ponos nas i naseg iskustva. Vec u startu svake veze na ovaj ili bilo koji drugi nacin, uvijek jedan od dvoje mora posjedovati unutrašnju snagu duha koji rusi sve projekcije posljedica i krci put zajednickoj sreci. To posjedovanje duhovne zrelost bitno utjece na sve ono poslije kada zajednicki korak krene iz ishodista. Kada se to dogodilo meni, ja nisam bio svjestan one sile koja me je vodila. Da li su to bila neka emocionalna zvona od kojih nisam cuo nista do silne zelje. Da li je to bila? Ma nista od toga.
Bio je to osmijeh na licu i neka nova prostranstva u koja sam morao uci jer ne bi znao sto je raj na zemlji.
Svuda i iza svega, u nama, i oko nas, sve vrvi od emocija i ljubavi. Treba pruziti ruku i otvoriti dusu. Bijes je takodjer emocija koja moze potvrditi ljubav.
Volite se, hebite se, tucite se, ljubite se, svadjajte se i opet se volite jer da nije jubavi ne bi ni svita bilo, pa onda ni tebe moja bajna Vilo.

ZA JUBAV IZGORIT

Što su za me ove bisne hridi,
u more pomočen kruv?
I grom ča cipa priko nas,
i škripje zubima je samo
svića na nebu..
I sve se da izdurat
ka’ stavin sumnju pod kjuč,
jer more samo želi čut
i vidit koliko san lud
i da li iden do kraja
Sa Tobom do kraja!

I opet san oživija,
iman force se borit
sad živin za taj osjećaj
ZA JUBAV IZGORIT !!

I što su jidra dok
se tuku s vitrima
ka fete sira
kad ih lomiš prstima,
al’ ja san bolji
i samo sada postojim
dok se borim
i kupin vitar prsima?!
To bi tribala vidit
i sa mnon podilit Jubavi,
moju Pobjedu !!

I živin za taj osjećaj
ZA JUBAV IZGORIT !!
I grom ča cipa priko nas
i škripje zubima,
to bi tribala vidit
i sa mnon podilit
– Pobjedu !!!

Ah,što da kažem…čista petica Rokoch…[smiley2][smiley2]

zahvaljujem Vasa Visosti
[smiley2][smiley2]

Pricao bih ti o sebi

Pricao bih ti o sebi
kad su hladne noci duge.
Toliko je tog u meni
slusao sam vjecno druge

Pricao bih ti o sebi
vinom te i bolom trujem,
a ti se ko u snu smijesis;

sto od tebe ocekujem
kad si i ti kao i sve druge
slucajno pored mene.

Ne vjeruju nista tvoje oci zaljubljene
kad si i ti samo nocni putnik
sto daleko svjetlo prati.

Svatko prica svoju pricu
tko ce koga saslusati.

Pricao bih ti o sebi
sto se ne zna, sto se ne smije.

Ti si bila prevarena
lagale su moje pjesme

Pricao bih ti o sebi
ali noc se blizi kraju

Opet ce nas naci jutro
u sutnji i zagrljaju.

ROMANCA

Uvik kad san s tobon
ja san ka i dite
Zaboravin odmah svoje kose side
I godine ove, ča bi bile teže
Da me lipa mladost uze te ne veže

Razumi me dobro potribna si meni,
Jer srce je moje ostalo u tebi,
Pa dok život biži, ono žešće tuče,
Da bi svoj mir našlo, sve me tebi vuče

A ča drugo mogu prijatelji niman
Puno njih je bivši a i ja ću s njima
Ostaju mi samo uspomene davne
Virujuć, da koja još će živit za me

Zato uvik mislin na pobigle dane
I od tebe išćen da ih najdeš za me
Za umirit sebe vratit bi se htija
Da pod zadnju uru buden ča san bija

Azra

Idi za svojom sudbinom

uskracujem ti pravo
da me i dalje zabavljas
odbacio sam tvoje okove
pune neuspjesnog

hladnog prezira
koga si zapravo voljela
covjeka
sa nemogucom dikcijom
ili ljubav gomile
izabranih prosjaka

sto na prvi udarac
bjeze preko granice
uskracujem ti pravo
da me i dalje zabavljas
moje lice zeli zaborav
moje lice zeli odmor
od silnih putovanja

moje lice zeli svijest
istinu
pa ma kakva ona bila
i zato bjezi od mene

ponesi svoje kofere
pune gorkih spoznaja
idi za svojom sudbinom
i ne vracaj se vise

Azra

Bez mene

Cesto ljubav tako prelazi
neosjetno preko veceri
u svijetloplavom bojom usana
hladan pogled iznad ramena
i opreznost do novog susreta

Ne trudi se da budes jedina
ne trudi se da budes jedina
mrtva lica vladaju
jezikom rijetkim i ne razumljivim
i tu nema mjesta za tebe

A kad suze igraju razlozi se povlace
pred iskusenjem da se zaboravi
i da borba nikad ne, ne ugasi proljece
u tvom srcu i da uspijes bez mene

ja sam kralj
ti si zena pjesnika
zasto places gospodo
peludna groznica
covjece
ako zelis da saznas
pristani na sve
ako zelis da mijenjas ljude
ne odmeci se

Azra

Duboko u tebi

Duboko u tebi
Mozda sam ostavio trag svjetla
U noci izmedu zidova

Ni svi dobri ljudi
Ni svi oni koje znas
Ni bijeg od samoce
u koju se povlacis
(Kada provali ocaj)

Jedva da su dovoljni
Pred surovom snagom
Krajnjom i konacnom

Duboko u tebi strasti slamaju
I ono sto je preostalo
I ono sto ne postoji

Ceznju za smrcu
Zelju za opstankom
Zudnju za slobodom
I volju da se poklonis sudbini
Kao na dlanu

Duboko u tebi tisuce dobosara
Fanfare iz daljine
Zastave na pola koplja
Koga oplakujes ljubavi moja

Crno znamenje
na licu svog dragog
Sjetu u rijecima

Jednom u zivotu
dat cu da me zarobi
Muskarac hladnog stiska
i celicnog pogleda

DUŠO MOJA

Dušo moja, ja ne znam više
Koliko dugo ovdje stojim
Dok slušam kako liju kiše
Pod mračnim prozorima tvojim

Dušo moja, i kada krenem
Tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene
Ostalo s tobom da te prati

Ostalo s tobom da te ljubi
Kad budeš sama i bude zima
Jer ja sam onaj koji gubi
I prije nego išta ima

Dušo moja, k’o kaplja vode
I ti se topiš na mom dlanu
Jer s tobom dođe i bez tebe ode
Stotinu dana u jednom danu

Dušo moja, ti umorna si
I bez tebe ti ležaj spremam
Na nekoj zvijezdi sto se gasi
Ja pravim svjetlo koje nemam

Pod plavim nebom, ispod granja
Stavićeš glavu na moje grudi
Jer ja sam onaj koji sanja
I zato neću da te budim

Jer ja sam onaj koji sanja
I zato neću da te budim