…evo malo o iluzijama…

* Albert Camus
"U svijetu bez iluzija čovjek je stranac"

* Edmond Jaloux
"Jedino nam iluzije pomažu živjeti; poštovati ih moramo u drugima, kao i u sebi. Čovjeku koji bi spoznao svu istinu ne bi preostalo ništa drugo nego da sjedne na rub ceste i plače do smrti."

* Guy de Maupassant
"Ponekad čovjek plače za izgubljenim iluzijama sa istom takvom žalošću kao za umrlima."

* Tennessee Williams
"Ljudi lakše prebole ako im oduzmete novac nego iluzije."

* Voltaire
"Ako bismo ljudima oduzeli njihove iluzije, koje zadovoljstvo bi im onda ostalo?"

* Woody Allen
"Što ako je sve iluzija i ako zapravo ništa ne postoji? U tom sam slučaju definitivno platio previše za svoj auto."

Sada si moja. Pocivaj svojim snom u mom snu.
Ljubav, bol i nevolja sada moraju usnuti.
Noc se okrece na svojim nevidljivim kotacima,
a ti si uza me cista ko jantar uspavani.

Nijedna nece, ljubavi, spavati s mojim snovima.
Ici ces, ici ce mo zajedno vodama ovoga vremena.
Ni jedna nece sjenom zajedno sa mnom,
samo ti, uvijek ziva, uvijek sunce i mijesec.

Sada su ruke tvoje otvorile njezne sake,
ispustile njezne znakove, a ne zna se kamo,
tvoje se oci sklopise kao dva siva krila,

dok slijedim vodu koju nosis, koja me nosi:
noc, svijet i vjetar rasplicu svoju sudbinu
i ja sam bez tebe samo jos tvoj vlastiti san.

Pablo Neruda

Ne volim te zato što te volim
i od voljeti te do ne voljeti te stižem
i do čekanja kada te ne čekam
srcem mi struji studen i plam.

Ne volim te zato što te volim
i beskrajno te mrzim, a mrzeći te molim,
i mjera moje putujuće ljubavi
jest da te ne vidim i poput slijepca volim.

Možda ću potrošiti siječanjsku svjetlost,
okrutnu zraku, svoje beskrajno srce,
ukravši sebi ključ spokoja.

U ovoj historiji samo ja umirem
i umrijet ću od ljubavi jer te volim,
jer te volim, ljubavi, krvlji i ognjem.

Pablo Neruda

Daleko ondje
na suncu moje su
najviše težnje.
Možda ih neću
ostvariti, no ipak
mogu prema njima
gledati i njihovu
ljepotu upijati,
vjerovati u njih i
nastojati ih
slijediti kamo god
me vodile…

Louisa May Alcott
(1832.-1888.)

Da li znaš da te volim

Da li znas da te volim, dugo nisam znao to
Sada zelim da ti priznam i molim te da mi vjerujes to
Da te volim ko sto ljudi mogu voljet jedan cvijet
Da te zelim kao oni sto htjeli bi da njihov cijeli je svijet

Sada zivjet ce ovdje kraj nas
I svaki nas novi dan bit ce znak
Da volim te ja

Da li znas da pamtim rijeci koje saptali smo mi
Dok smo sanjali o sreci, na vjernost tad smo se zakleli mi
Tvoje usne i tvoj pogled i u ocima sjaj
Tad govorili su meni da ljubav ta nece imati kraj
I vjecno da zivjet ce ovdje kraj nas
I svaki njen novi dan bit ce znak
Da volim te ja

Dado Topić & Time

Imam misao o tebi i nosim je na dlanu .
U svakoj njenoj kapi tvoja kosa sjaji .
Imam poljupce mjesečine za tebe .
Svaka njena zraka moj je dodir u tebi .
Tvoje meko tijelo imam u sebi
i nad nebom tvoje bistre oči imam ,
a za česte šetnje sto ih ispod duge nosim
u vjecnom trajanju poljubaca te imam .

Znam da se jasan miris tobom prostire
i postelju našu u mlade noći pretvara .
Poredane uzdahe na usnama imam
i zajedno s njima čekam obrise tvojih ,
jer me ljubavnim danima dozivaš ,
trčiš i grliš suncem svoga pogleda .
Volim te , jer moj osmjeh u sebi čuvaš
i ponosno u sebi snivam , gdje te imam .

Trebam te , jer moje strahove rastjeruješ
i carstvom mog nemirnog bića ustrajavaš .
Žudim za tobom i žudnjom prekrivam obraze ,
vrhom tvojih grudi dolazim i u njih uranjam ,
prstima te stižem u sjeni predivnog poprsja
i pučinom tvoje puti razvlačim svoja milovanja .
Imam te i pod gorjem i u utočištu valova ,
svugdje te imam i u svemu nalazim .

Predivna moja ljubavi imam te još i više ,
jer me tvoja ljubav obuzela , pa me ima ,
imam to blaženstvo u kojem tebi pripadam .
Ljubavi moja jedina , ljubim te još jače
i poljupcima u sebi zauvijek te želim imati ,
imati i čuvati i u nježnim uzdasima nositi ,
s tobom po nebeskom plavetnilu ljubav voditi
i u tom zvjezdanom beskraju u tebi uživati .

Zal Kopp

… ljubav je tako cudna stvar.
odjednom, bez ikakve najave
nastani se u tebi
i postane vladaricom tvog srca,
ispunjava te nekom unutarnjom srecom
koju samo zaljubljeni razumiju.
ponekad ju podijelis
sa nekom tebi dragom osobom
a onda kada sve to zavrsi
polako ti para srce, dusu, tijelo…
poput papira na kojem su ispisane rijeci boli i patnje
pomijesane sa suzama
prolivenih zbog osobe koju volimo,
i onda kada ne zelim da itko vidi
i pokusa shvatiti sto nam je,
papir poderemo u tisuce komadica
ili ga zguzvamo i bacimo…
a to i isto ljubav cini nama…
pusta nas da patimo
dok nas to ne slomi
i onda kad smo na vrhuncu ludila
napusti nas na isti nacin
na koji se i pojavila…
i kad smo prepusteni sami sebi,
tek tada uistinu patimo…
do tada smo krivili ljubav,
a sada krivimo samocu…
ona je najgori covjekov neprijatelj…
uvijek je prisutna
i kad tad nam opet pravi drustvo,
a onda opet sve iznova…
ljubav se bez ikakve najave
nastani u tebi
i ti opet volis…..

anoniman autor

"Izgovaraj svaku riječ, provodi svaku radnju i susretni se sa svakom situacijom pred jednim unutarnjim oltarom, pred kojim klečiš u savršenom obožavanju i predanosti pred pečatom i znakom tvog najvišeg jastva".

N.Sri Ram

Moj prijatelju, mene više nema.
Al’ nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
samo je dio mene koji spava.
I tko je čita – u život me budi
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
jeseni svojih nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
u zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
u stihove. U žaru sam ih kovo.
Al’ zatvoriš li za njih svoje srce,
oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bi da živim
u grudima ti. Sve svoje ljepote
ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
sve što mi vrijeme nemilosrdno ote,
sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
sve uspomene – o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koji zlati
sve čeg se takne. Ja topline hoću
i obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! I zvijezda, kojih nema
u mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
i biti ljubljen, moj neznani druže.

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
sve moje stihom zadržane sate,
sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba.

Dobriša Cesarić

Na dragoj lezi mjesecina
I san svih zvijezda na njoj sniva,
U grudi joj se bijele sliva,
A svuda drugdje pomrcina.

I moja radost i vedrina
U srebrn okvir je okiva;
Dok crna tuga mi nociva
U srcu; mraku sviju tmina.

I tako draga u snu bludi,
Pa, cini mi se, vrh nebesa,
Dok rana zora njezno rudi,

Treperi odraz njena mesa.
Tek onda kad vjedje digne,
Mir mi stigne. O, mir mi stigne.

Ivan Goran Kovacic

Ništa nije ravno Mojoj radosti, kad vi od svoje volje koraknete k Meni, i kad je taj korak tako bezbolno prirodan, kao zrelina unutar ploda. Tad uokolo vas plješću andjeli, glasno svetkuju nebeski sviraci, a Ja pijem vlastitu radost, i utapam se u nemoći da ju iskažem…

"Bijela kula", knjiga 92. Zapisala Vesna Krmpotić

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća!Znaš li kad mi reče?
Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli,

Teško, teško onom koji jako voli.
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sâm ko kamen.

Antun Gustav Matos