Berem miris tvoje duše, a čašku tijela, nedirnutu, ostavljam vjetru.
Vjetar misli da je vlasnik najboljega.
No čaška mu u ruci vene, dok miris, duboko udahnut, ostaje u Meni,
i diše za Mene.

„Bijela kula”, knjiga 88. Zapisala Vesna Krmpotić

Sinoć meni
jutros tebi –
miris iste ruže…

Jadran Zalokar

Ako ne možemo promijeniti vjetar,
promijenimo jedro…

Nepoznat autor

Trčimo stazom vremena
i susrećemo ljepotu
sazdanu od prolaznosti…

Mila Vlašić Gvozdić

Ako me jednom prevariš, ti si kriv.
Ako me drugi put prevariš, kriv sam sam!

…mislim da sam ovu izreku jednom već izrekla pa ću je i ponoviti…izreka jednog mog poznanika koji je znao reći…kad bih znao gdje bih pao ja bih lego…

@asko
sječam se gospodina Ivančića iz davnih [rolleyes]školskih dana i cijenim ga….mislim ,zbilja ,da ako se čovjek drži dobra da mu se uvijek u životu sve nekako i okrene na dobro…usprkos teškočama…a da je za neke stvari kasno,kasno ,tu se slažem s tobom i tu bi željela biti malo manje sanjar…

Usprkos svemu, rado ga čujem.

odoh spavat,sretna,s dobrim ocijenama, [smiley],hvala profesore…

Zvao sam te preko ružmarina, zvao sam te s dna čaše vina, ispod kamena, i iza ruševina prijestolnice svih kraljevskih sanja, iz razbijene amfore sjećanja…
Sve što vidiš, sluga je Mom glasu, koji te zove, po imenu te zove, zvukom niz rog i zvono, sokolove, niz dahtanje u ljubavi, u času začecć, rodjenja, umiranja.
Zvao sam te po slugama Svog glasa, iznad ružmarina, ispod ruševina, iz razbijene amfore sjećanja…

Vesna Krmpotić Bijela kula

***

Oprao sam ožiljak na cesti.
Brodovi stoje u vremenu.
Vani nema nikoga.
S desne strane je pivnica.
Na ulazu su razbacane kutije.
Unutra je bučno.
Velika gužva.
Dugo se ništa nije dogodilo.
Predugo.
Svi su čekali…

Mogao bih pojesti kilu jagoda.
Postoji jedna plava boja.
Jučer sam vidio iz blizine.
Sjeo sam.
Trebam mirovati do jeseni.
Tamo negdje je razlog.

Pancer Bijela limuzina