Tko bi rekao da tako snažni pjesnici u vama snivaju….kako je lijepo da je to poput ptice isprhalo na svijetlost…
On je rijeka a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. Ja ih slusam
kako huce u tijesnom koritu
probijajuc se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.
Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.
Njegove ladje nisu moje ladje.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim ladjama ja sam sidriste
gjde je dopusteno sjesti uz vatru
i smijesiti se jednoj prici
zbog koje se zaboravlja smionost.
Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.
On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moje obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir.
(Vesna Parun)
Vjeko,imate li Vi nešto pa da zaokružimo cjelinu….[smiley2]
evo još jedne..
CINIK
U praznom stanu
U praznoj boji
jeka buke
Misli:
Što bi bilo da ništa ne bude?
By Igor Večerina,Gruv 1992.
I još jedna indijanska pa dosta:
‘Zemlja je ovdje zbog nas, i mi je smatramo našom Majkom. Koliko novca bi ti tražio da je tvoja majka ozlijeđena? Nikakav novac ti to ne može nadoknaditi. Novac ne može nikoga roditi‘
Asa Bazhonoodah, Navajo
Sve u životu je sranje osim pišanja.
Nepoznati autor
I pišanje je sranje ako pišaš uz vjetar.
Mao Zedong
Strepnja
Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne, nemoj mi prići! Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanje i stra’.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?
Izdaleka samo sve k’o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek’ mi ne priđu oka tvoja dva.
Desanka Maksimović
Moram jos jednu divnu od Cesarica. (rodjeni smo u istom gradu)
SHELLEY
Kadikada, u kasni sat,
Tajanstven dar mi bude dat,
I slusam sumne razgovore
Sa vjetrom sto ih vodi more.
Na vrucem celu u taj mah
Osjetim cijelog svijeta dah.
Trepere zvijezde u visini,
I njihov sjaj me sretnim cini.
Prolazi noc. Ja lutam sam.
O, kome da ovaj zanos dam?
Ja zivim njime, u njem bdim.
Da placem? Pisem? Sto cu s njim?
Posle čaše vina prijatelj sam svima,
posle čaše dve, opraštam joj sve,
a kad zora svane proklinjem kafane
jer uzalud sve, ne mogu bez nje.
Upravo svira na mom compu, by Toma Zdravković (za Čarugu).
NA NOVU PLOVIDBU
Vedri se nebo, Sunce se radja.
Plovi iz luke jedna ladja.
Jedna sto dugo stajase u doku,
Sva izbijena, s ranama na boku.
More, ko mati, vuce je na krilo.
Ljulja je, sapce: Nista nije bilo.
JEDNE NOĆI
Te noći pisah posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.
A kad mi koja ustrebala knjiga,
sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.
I noć je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je više nema.
Dobriša Cesarić