ili ovo, recimo…
Ljubljah te ljutom životinjom u sebi
i to režanje što sada čuješ
samo je tiha i ušutkana nježnost…
e da, i pablo…
svaka čast na izboru
Čiji su…
evo i jedne meni posebno drage
Bila je zima, snijeg i mi
išli smo tihi i nesretni
monogram naših snova blistao je nama
ko blistav svjetionik. Vjetar. Tama.
Ja sam bio sam
i ti si bila sama
bili smo straža na mrtvačkoj straži
na pogrebu jedne tihe laži
I tako smo stigli na kraj drvoreda
tvoj parfem od gnjilih, uvelih rezeda
rosa u rosi staklenog pogleda
“Adieu, ma chere, jer tako se ne da…”
– jesenjin
– krleža
…U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.
I tiho,kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.
Iz Pjesme o kuji.S.Jesenjin
U slutnji, u čežnji daljine, daljine,daljine:
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.
I blijesak, slavna šestopera,
i miris, miris kalopera.
Tamo, tamo da putujem,
tamo,tamo da tugujem.
da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.
T.Ujević, Odlazak
kriješte…
mora ih biti 14
ili 15
Masaoka Shiki
Nisu stihovi, ali…
Ovo je prica o kuci u kojoj sam nekad zivio. Staroj kucici uz obalu
jezera,
sto je izgradjena na kraju tadasnje ceste, na kraju devetnaestog
stoljeca.
Ljetno boraviste obitelji koja je iz Seattlea putovala na konjima i
otvorenim
kolima kroz duboku sumu i preko strmih bregova. Nekoc je ovdje bila
divljina,
i danas je jos divljina.
Kuca je podignuta iznad zemlje na stupovima od opeka, okruzena gustim
grmljem
borovnica i vizljastom lozom koja se zaklela na borbu do smrti. I
premda je
danas do centra grada dijeli svega nekoliko minuta, vjeverice, zecevi,
macke
lutalice i “zivotinje” koje nikada nisam vidio nego ih samo slusao,
odavno su
se izborile za podstanarska prava na ovom komadicu zemlje.
Medju njima i rakuni. Mi smo tu imali rakuna. Velikih. Vise njih.
Iz razloga koje zna samo Bog i hormonska struktura rakuna, kao mjesto
parenja
odabrali su prostor pod mojom kucom. I odaberu ga ponovno svakog
proljeca. I iz
razloga koje zna samo Bog i hormonska struktura rakuna, odabrali su da
ce se
pariti pod mojom kucom tocno u tri sata po ponoci.
Ako niste dozivjeli da vam se rakuni pare tocno pod vasom spavacom
sobom i to
u tri sata nocu, propustili ste jedan od senzacionalnijih trenutaka
koje ziv
covjek moze iskusiti. To je vrlo neobican dogadjaj, blago receno.
Ako ste slusali macke kako urlaju nocu, mozda vec imate neku predodzbu.
Sad
pojacajte glasnocu i intenzitet pomnozite s deset. Zvuk koji ste tom
operacijom
dobili ne bismo bas mogli nazvati senzualnim i eroticnim. Prije
pozarnim alarmom.
Sjecam se prve noci. Buduci da situacija nije bila osobito blagonaklona
spavanju,
dignuo sam se. I to mislim sasvim doslovno – dignuo sam se zaista. Oko
pola metra.
Ravno uvis. S pokrivacem.
Kad sam se povratio i prilagodio novoj razini adrenalina u krvi, nasao
sam
baterijsku svjetiljku, izasao i zavirio pod kucu. Gospodjica rakun i
njezin udvarac
natisnuli su se u kut, iskezenih zuba, ljepljivi od krvi i blata i mogu
vam reci
da prizor uopce nije bio seksi.
Ni to sto ih gledam ni to sto baterija neugodno svijetli nije ih
odvratilo od
posla. Uz rezanje, krestanje i skvicanje, strasni se susret nastavio
svom zestinom.
Dok sam ih tako gledao, stvar je napokon konzumirana i zakljucena. Nije
u njima
bilo stida. Oni su svoje ucinili. I zatim su se razisli, teturajuci, ne
snalazeci se,
da bi se uredili i pripremili za slijedeci u slijedu dogadjaja koji
cine zivot
jednog rakuna.
A ja sam sjedio na kisi, baterija je jos osvjetljavala ispraznjenu
odaju strasti.
I razmisljao sam. Zasto se ljubav i zivot tako cesto moraju
dozivljavati s toliko
bola, nereda i krika? Recite mi, molim vas, zasto?
Razmisljao sam o mojoj dragoj zeni koja mirno spava u krevetu tocno
iznad moje
glave, i nase buke koju proizvodimo nocu, buke sukoba pomijesanog s
ljubavlju.
I pitao sam se sto rakuni misle o buci koju muz i zena stvaraju nocu –
znate na
koju buku mislim, na ono “Da me volis pospremio bi iza sebe u
kupaonici”, iza kojega
slijedi “Je li? To ti je dokaz? E pa da znas …”
Zar ljubav zaista ne moze biti nesto lako?
Ja ne znam. A rakuni o tome ne kazu nista.
(R. Fulghum)
oho počeli smo i sa Haiku poezijom.
evo još jedne (iako nije pravi haiku)
Put
Auto
Cesta
Sunce se gasi
Zemlja se žari
Mjesec krcat
Mi u dodiru sami
I za laku noć uglazbljeni vječni stihovi koji tjeraju na razmišljanje, meni jedni od najljepših…
I lijepo mi sanjajte…
Znate l’ priču o Vasi Ladačkom? I ja sam je tek onomad čuo.
Jednom devet dana nije izlazio iz birtije, kažu da je bio čudna sorta…
Otac mu je bio sitni paor, ‘ranio je sedam gladnih usti’.
Mati mu je bila plava, tiha, nežna, jektičava,
umrla je s trideset i nešto…
Imali su par jutara zemlje, malu kuću na kraju sokaka.
Na astalu navek hleba, taman tol’ko kol’ko treba,
al’ je Vasa hteo mnogo više…
Želeo je konje vrane, po livadi razigrane,
sat sa zlatnim lancem i salaše…
Želeo je njive plodne, vinograde blagorodne,
u karuce pregnute čilaše, ali nije mog’o da ih ima.
Voleo je lepu al’ sirotu, uz’o bi je, samo da je znao:
voleš jednom u životu, sad bogatu il’ sirotu,
to ne bira pamet nego srce…
Sve se nad’o da će ljubav proći. Zanavek je otiš’o iz sela.
Nikad nije pis’o nikom, venč’o se sa miraždžikom,
jedinicom ćerkom nekog gazde…
Dobio je konje vrane, po livadi razigrane,
sat sa zlatnim lancem i salaše…
Dobio je njive plodne, vinograde blagorodne,
u karuce pregnute čilaše, sve je im’o ništa im’o nije.
Propio se, nije prošlo mnogo, dušu svoju đavolu je prod’o.
Znali su ga svi birtaši, tražio je spas u čaši,
ali nije mog’o da ga nađe…
Mlad je kažu bio i kad je umro, sred birtije, od srčane kapi.
Klonula mu samo glava, k’o da drema, k’o da spava
i još pamte šta je zadnje rek’o…
Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih,
džaba bilo sata i salaša…
Džaba bilo njiva plodnih, vinograda blagorodnih,
džaba bilo karuca, čilaša…
Kada nisam s onom koju volem,
kada nisam s onom koju volem.
Kad ja nisam s onom koju volem,
E, kad nisam s onom koju volem.
Znate l’ priču o Vasi Ladačkom? I ja sam je tek onomad čuo.
Čak i oni slični njemu, kada razmisle o svemu,
kažu da je bio čudna sorta..
Evo jedna poslovica (ili tako nešto), indijanska:
‘Bijele ljude nikad nije bilo briga ni za zemlju, ni za jelena, ni za medvjeda.
Kad mi Indijanci ubijamo zbog mesa, pojedemo sve.
Kad vadimo korijenje, pravimo male rupe.
Kad gradimo kuće, radimo male rupe.
Mi istresamo s drveća žirove i češere.
Mi ne siječemo živo drveće.
Koristimo samo suho drvo.
A bijelci razaraju tlo, sijeku drveće, ubijaju sve…
Drvo veli :’Nemoj. Boli me. Nemoj me ozlijediti.’
A oni ga sasijeku i razrežu. Zbog toga ih Duh zemlje mrzi.’
Wintu