Mićo, kultura ne plaćanja je čisti odraz (ne) kvalitete i (ne) rada pravosuđa!
Da bi doslo do neplacana dva preduvjeta se moraju ispuniti:
1) Neodgovoran duznik
2) Kreditor sklon visokom riziku
Svi oni koji imaju problema sa neplacanjem imaju iz istog razloga: nemogu prodati robu i usluge kvalitetnom kupcu. Kada u nekoj zemlji postoji “kultura neplacanja” to znaci da ta zemlja ima vrlo nekonkurentnu ekonomiju koja nedostatak konkurentnosti mora nadoknaditi povecanjem rizika.
Sve, sve, sve – samo nikad ne ono pravo
Temeljna je greška rezoniranja u ovom kontekstu to da neplaćanje nije stvar nekulture nego nečeg drugog.
Pretpostavljam da uvaženi gospodin nikada nije čuo za credit score (nešto poput financijskog DNK za svaku osobu u SAD) a kamoli da razumije njegovu ulogu.
Drugo, vjerovnik je u Hrvatskoj uvijek u podređenom položaju u odnosu na dužnika. Koliko ste puta čuli “Za sada ti mogu platiti samo toliko jer meni drugi nisu platili a ostatak ćeš dobiti kada i ako dobiješ”. To je faktor nacionalne psihe (tipičan primjer su predstečajne nagodbe) koji se može kompenzirati samo jako tvrdim zakonom i njegovim dosljednim provođenjem. Složit ćete se da je u Hrvatskoj to iluzija. Zato će se stačajni zakoni i dalje mijenjati i niti jedan nikada neće bit dobar; tim više jer malo ljudi u Hrvatskoj razumije razliku izmeđ nelikvidnosti i insolventnosti.
Da ilustriram: Slavko Linić je svojevremeno često spominjao izraz “Tamo su ljudi!” kao razlog zašto Porezna uprava nije slala određene firme u blokadu. Kada bi plaće činovnika u Poreznoj upravi ovisile o naplatama jednako kao u relnom sektoru umjesto da ih dobivaju automatski, brzo bi ih prošla volja za glumatanjem solidarnosti! Ali je prilično nevjerojatno da se tako nešto desi, zar ne?