A da pustite te očite sprege politike i korporacija(btw. to i jeste definciija fašizma,spajanje politike i korporacija)
i da kažete koju o ovome…a i tu se radi o sprezi…ajde budite dobri

Umjesto da se mali proračunski deficit (do 5%) pokriva svake godine nekreditnom emisijom, državni deficit (dug) se trenutno prenosi iz godine u godinu, odnosno akumulira uvećan za iznos pripadajućih kamata. Budući da sav novac ulazi u opticaj kao dug, novčana masa raste izrazito usporeno, a dugovi jako brzo (4 puta brže od novčane mase), što nužno dovodi do kreditne krize (masovnih blokada i ovrha). Cilj stranih financijskih institucija i državne politike beskonačnog zaduživanja je razvlaštenje države od sve njene imovine, a država budući da više nema što za prodavati mora smanjivati rashode i dizati poreze što dugoročno vodi padu životnog standarda i uništenju ekonomije.

Banke ne posuđuju državi novac zato jer očekuju da im država dug vrati. One su svjesne toga da će država uvijek imati proračunski manjak, te da neće moći pokriti ni sve tekuće obveze, a kamo li vratiti prethodno nakupljene dugove. CIlj tog posuđivanja je uspostava dužničkog ropstva i stavljanje države i naroda u podređeni odnos naspram tih istih banaka. Na kraju, umjesto naroda koji bi izborom svojih predstavnika (demokratski) trebao odlučivati o tome tko će i na koji način voditi državu, ključne odluke donose vlasnici banaka, odnosno korumpirana politička oligarhija povezana sa tim istim bankarima.

Zbog toga su sve političke opcije koje zagovaraju politiku beskonačnog zaduživanja zapravo produžene ruke financijskih institucija i u stvarnosti ne predstavljaju narod koji ih je izabrao. Budući da je ruka koja daje uvijek iznad one koja prima, jasno je tko u takvom modelu uistinu vlada državom.

Također, monetarni sustav koji ne predviđa primarnu (nekreditnu) emisiju već samo kredit u dužem razdoblju će sigurno financijski upropastiti kompletno gospodarstvo i na osnovi kamata isisati sve vrijednosti.

Problem je u tzv. ‘kumulativnoj kamati’: Zamislite državu sa milijun poslovno sposobnih stanovnika. Svi oni će uzeti kredit od 1000 kn na godinu dana (uz 10% kamate) te će ga morati otplatiti 1100 kn. Nakon godinu dana oni moraju ukupno vratiti 1100 milijuna kuna kredita. Banka je zaradila 100 milijuna. Svi imaju 100 kuna manje nego na početku. Zbog toga možemo očekivati da će uzeti ponovno kredit ali ovaj put 1100 kuna. Sa 100 kuna poravnavaju gubitak i imaju 1000 kuna kredita. Međutim, sada moraju vratiti 1210 kuna. Nakon 2 godine svi imaju 210 kuna manje nego što su imali na početku. Banka je zaradila dodatnih 110 milijuna kuna tj. ukupno 210 milijuna kuna. Ponovnim uzimanjem sve većeg kredita se ciklus ponavlja uz još veći gubitak novca, odnosno vi ste u sve većem dugu, a nemate više novca.

Da bi ste imali istu količinu novca morate ulaziti u sve veće dugove. Na makroekonomskoj razini događa se ista stvar, ako novac koji centralna banka pušta u opticaj (posuđuje poslovnim bankama) prije nije postojao (nije bio u opticaju), jasno je da nema novca niti za kamate koje se obračunavaju na njega. U monetarnom modelu bez nekreditne emisije, bilo kakva kamata ne može se vratiti. Taj novac ne postoji, postojati će samo ako se digne novi kredit da se s njime plate kamate, ali se sada ne može vratiti niti glavnica, niti kamata na novi kredit, zato je nužna posljedica takvog modela kreditna kriza (nemogućnost otplate duga).

Radi sve većeg opterećenja novca u opticaju dugom i visokih poreza, dolazi do porasta cijena proizvoda i usluga (pada vrijednosti valute), kojeg ne prati istovremeni porast plaća (stagflacija). Sa protokom vremena razlika između duga i ukupne novčane mase je sve veća i čeka nas uspostava dužničkog ropstva i razvlaštenje države i njezinih stanovnika od kapitala koji sa vremenom preuzimaju banke i sa njima povezane korporacije.

Posljedice postojanja nekreditne emisije novca u opticaj bile bi višetruke

Seminarski ?