Koji jad, koja bijeda, koje improvizacije!
I koja sramota za Hrvatsku!
Tko li će samo odabrati te nezavisne stručnjake koje će plaćati hrvatska vlada i na temelju kojih kriterija? Ne bi li oni trebali pratiti hoće li biti što od restrukturirnja a ne kontrlirati smanjenje proizvodnih kapaciteta? Nije li malo tragikomično kontrolirati “smanjenje proizvodnih kapaciteta” u tipičnoj “zombie” kompaniji i za to još plaćai strane nezavisne stručnjake?
Tako nešto nije moguće nigdje pa ni na Balkanu osim u Hrvatskoj.
U svoj toj bijedi očito je i dalje najvažnija socijala (pardon, socijalni sporazum).
Najvažnije je i dalje nebitno: smanjenje golemih dugova – podsjetimo se, 3. maj je godišnje plaćao oko 250 milijuna kuna kamata na svoje dugove. Dakle ovdje se radi o tipičnoj “zombie” kompaniji: sve što dobije od države ide na otplatu dugova (bankama i državi), ostatak ide na socijalu fizičkom radništvu kojeg se svi boje.
Na modernizaciju proizvodnje, istraživanja i razvoj ne ide ništa.
Jad, bijeda i infantilne improvizacije na tipično južnoslavenski način!
Zasto se ne prizna da je jednostavno sve ovo vec davno bankrotiralo, i zatvori, uz minimalnu stetu za porezne obveznike? Samo se odgada istina, a poreznbi obveznici preuzimaju milijarde i milijarde…
Za razera
Poštovani, Vi rezonirate racionalno a to ne ide. Jednostavno ima previše toga što treba “priznati”. Vi ste naveli ono najvažnije. No, što bi nakon tih “priznanja” radili Vojko Obersnel, Slavko Linić, Vrdoljak (zaboravio sam mu ime); Zoran Milanović i na kraju i Ivo Josipović?
To bi bilo kao da zahtjevate “priznanje” činjenice da je Dietrich Genscher morao dati ostavku zbog preuranjenog priznanja Hrvatske ili da Njemačka nikad, ama baš nikad nije bila sklona Hrvatskoj. Ne radi se o tome da je posljednja ratificirala pristupni ugovor, što najbolje vidljivo po današnjim ekonomskim odnosima: dok su Poljska, Češka, Slovačka i Madžarska danas ključne komponente njemačke izvozne privrede,Hrvatska ima najniži izvoz manufacturing exoprts (1,7% BDP-a) u Njemačku u Evropi, deset puta manje od na primjer Češke.
O tome vidi: “Germany’s economy driven by ties with former Soviet satelites”, Financial TimesMonday June 3, 2013.
Rješenje: Njemačka bi trebala anektirati Hrvatsku umjesto da joj i dalje bude nešto poput kolonije.
No, vratimo s ena 3.maj. Kada su “otpravili” Danka Končara (čašu je prelilo njegovo upozorenje da 3.maj potroši tri puta više vremena za isti brod kakvi se grade u Kini), Vojko Obersnel ga je podučio da se od novog vlasnika očekuje da donese nove poslove a ne otkaze. Infantilno rezoniranje koje je otjeralo sve buduće ozbiljne interesente jer nema restrukturiranja bez velikog broja otkaza. Vi međutim zaboravljate strah od fizičkog radništva čiji se problem kod privatizacije svakog brodogradilišta pokušava “uvaliti” budućem kupcu. To je, na primjer, zamjerio i Cepter kod Kraljevice: zašto država prebacuje teret otpuštanja viška radnika na novog vlasnika? Odgovor je “južnoslavenska prefriganost”: “Ma ne, nismo mi, oni su!” To je i odgovor na pitanje kako se država uopće usudila dati na prodaju nerestrukturirana brodogrdilišta koje je svojevremeno postavio Mateo Tramontana, direktor Brodotrogira.
Kolika će biti krajnja cijena nepriznavanja tolikog broja opasnih iluzija ostaje da se vidi. No, očito nećemo morati čakati još jako dugo.