Sve, sve, sve – samo nikad ne ono pravo. Nije bitan broj sati rada, nego produktivnost.

Kada je Italija počela tonuti, pojvile su se brojne analize na temu broja godišnjih sati rada. Bilo je masu naslova poput “Italiani lavorano tantissime ore, ma sono dietro in produtivita” (Talijani odrađuju najveći broj sati, ali zaostaju u produktivnosti).

Radnici koji rade na zastarjelim strojevima mogsu raditi sat ili dva duže dnevno ali svoju produktivnos neće bitno povećati.

Nažalost, razlike u produktivnosti (mjereno kao novostvorena vrijednost po satu rada) u EU su stravične – od 5 eura u Portugalu (Bugarsku i Rumnjsku da niti ne spominjemo) do više od 40 u Norveškoj i Finskoj.

Tu dolazimo do odurne materije o jediničnim troškovima rada (unit labour costs, Lohnstueckkosten) – najomiljenije teme Angele Merkel – ; cijene rada po satu (također 1:10 unutar EU) itd….itd….

Da bi neka zajednica/država/tvrtka radila produktivno potrebno je da sve unutar i izvan dotičnog promatranog subjekta bude optimalno posloženo. To u praksi znači npr. da se Zakoni ne donose kako nekoj grupi odgovara nego tako da dugoročno omogući što bolji učinak nekoj tvrtki/pojedincu/zajednici, da se kriminal realno ne sankcionira nego prevenira. U HRV ne postoji nizašto sustav vrijednosti jer nema ispravno postavljenih osnova. Tako pojedine prosperitetne tvrtke ne mogu napredovati osim ako ne posluju s inozemstvom a niti država u cijelosti ne radi pomake naprijed. Zato se uvijek traže neki modeli/strategije itd,itd. Zato čak i ako se prepišu neki modeli, oni u praksi ne funkcioniraju bez ispravno posloženih temelja.

Andy,

jako ste se udaljili od teme u opasne vode. Naime, govoriti samo o odrađenim satima rada na radnom mjestu bez da ih se dovede u vezu sa rezultaima tog rada je ekonomska infantilnost. Tim gore što Vi govorite o zajednici/poduzeću /državi.

Da ne duljim: o samim satima odrađenog rada i vezi sa produktivnošću pisao je još sam Marx (onaj pravi,originalni). Stariji forumaši se sigurno sjećaju izraza koji se kod nas prevodio kao “društveno potrebno radno vrijeme” koje određuje produktivnost države. Bjim se da se to na ovim prostorima nikada neće shvatiti kada već do sada nije (vidi “tumačenje” Severa).

Podsjetimo se, produktivnost rada još od Marxovih vremena mjeri vrijednost dodanu po jedinici rada uloženog u proizvodnju. Izračunava se na bazi osobe ili sata.

Konkurentnost nije ništa drugo nego razlika u produktivnosti rada. Drugo ime za to je “relativna ekonomska snaga” iliti jedinični troškovi rada. U EU se to kod svake zemlje članice mjeri u odnosu na Njemačku.

Vas i ostale zainteresirane upućujem na izvrsnu videografiku koja obrađuje ovu temu “Economic disjunction within the Eurozone” u Financial Timesu

Nisam se udaljio od teme, upravo suprotno. Vi ste (vjerujem nenamjerno) pogrešno interpretirali što sam mislio/iznio. Ideja je jednostavna a to je da se npr Zakon donosi da bi najdugoročnije gledano omogućio da nešto funkcionira a ne da nekoj grupi pogoduje. Ako se osnova postavi da se ispravno vrednuje npr rad onda se već u statu onemogućuju bilo kakve anomalije iliti prilagodbe i tumačenja kako nekome paše. Na takvoj osnovi bilo što može rasti/ići zdravo naprijed. Još važnije da se takvim pristupom dolazi do sustava vrijednosti koji u HRV ne da ne postoji nego je potpuno izvrnut. Zato u HRV preslike nekim modela izvana ne mogu i neće funkcionirati. Radim u Njemačkoj a radio sam i u USA a naravno i u HRV. Ako ste radili neko vrijeme bilo gdje vani onda će Vam iz prvog čitanja biti jasno što sam htio reći. No u HRV se Zakon donosi da oni koji su na Vlasti sa svojim sponzorima imaju jedini korist od njega. Zato Vlast služi sama sebi a narod je instrument za dolazak na Vlast.

Za Andy-a

Laknulo mi je kad sam pročitao da radite u Njemčkoj. Onda sigurno pratite i Wirtschaftswoche i /ili Handelsblatt? Pa znate što je Steinbrueck svojevremeno izjavio. Njemačka je u odnosu na ostale zemlje EU kao Alisa u zemlji čuda, a upravo zadnji broj Wirtchaftswochea nalizira “njemačku idilu”.

Milsim da je tu bio primaran odnos prema radu, a ne zakon. Nisu njemački golemi trgovinski surplusi rezulat zakona!

Jer, naravno da je osnov svega odnos prema radu! A što može zakon u zemlji gdje se javno još uvijek govori da se “radom još nitko nije obogatio”? Pa znate li Vi za takozvani Tomčićev patent (umirovljenje saborskih zastupnika na jedan dan da bi stekli pravo na saborsku mirovinu)? Što bi rekli zastupnici Bundestaga ili Bundesrata kada bi za to znali?

Nije mi jasno kako bi takva shvaćanja i ponašanja mogli promijeniti zakonom. Zakon drastičnim kaznama može osujetiti lopovluke, ali neće promjeniti mentalitet ljudi. I još nešto: i Hrvatska ja nažalost jedna od zemalja u kojoj potrebe i kalkulacije raznih interesnih grupa isuviše lako postaju zakon.