Igra simbola i realnog, odnosno igra monetarne i fiskalne politike veoma je široka. Ono poprima formu i sadržaj čas totemskog, čas magijskog, mitološkog,sakralno-religijskog, ponekad arhetipskog, psihološkog,umjetničkog a rijetko kada ekonomsko-političko humanističkog!!!
Umjesto da nas svojom igrom uvedu u prostor milosti, duhovnog pročišćenja i obnove, što zatijeva restrukturiranje,reinžinjering, monetizacija, razduživanje,dezinvestiranje ect. Oni nam prizivaju panteistički monizam u vidu investicija i izvoza koja nisu tu i nisu sada, nego se očekuju, kao što u New Ageu očekuju Mesiju ( Maitreya).
Ti bogati stranci čas su investitori, čas potrošači! E da nam nema stranaca, to nam poručuju fiskalna i monetarna vlast, ne bi bilo niti nas!!!

Dobro je da nam je gospon Mrsić ovo iznio sad. Šteta da nije ovo citirao prije izbora. Čini mi se da prije izbora je bila malo drukčija retorika. Više je sličila Alan Fordu “U plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače.” Il ova mi je još bolja….”Visoku nezaposlenost zamijeniti visokim BDP-om.”, il ova….” Bolje dug život, nego život na dug.”