drugi najveći je puno manji od prvog najmanjeg koji je isti sa jednakima u sredini

Moller, bojim se da te gadno jede tvoja poslovna taština…

Ma djeco draga bio ja neki dan u Austriji i kavica je 3 EUR i svi piju ! ! ! ! ! ! !
U projektu koji radimo svi materijali su iz Austrije ili eventualno zamjena sa boljim naravno iz Njemačke !
Radni sat mehaničara 85 EUR, hotel košta da boli glava NEZNAM DALI ME RAZUMIJETE ? ? ? ? ?
Pa gdje je tu kriza pitam se JA, a i sve moje kolege koji rade gore i padaju u nesvjest od cijena !
E dragi moji NEMA robe niti USLUGE na njihovom tržištu koja nije iz DOMAĆE FIRME i nikome ne pada na pamet da ide po paradajze preko granice u Mađarsku pa makar i oni Austrijski koštali 10 EUR !
MOLIM SVE ANALITIČARE I VLADU RH DA PROČITAJU OVAJ TEKST i eto GRATIS rješenja za KRIZU ! ! !
Autor nije vlasnik niti jedne dionice ! ! !
Jedina mi je MISIJA a i VIZIJA da i dalje živimo SRETNO u ovoj PREKRASNOJ ZEMLJI !

Onda MISIJSKI IZVIZIRAJ i NATERAJ SVE ljude u PREKRASNOJ ZEMLJI da plaćaju svoje račune unutar 60 dana od isporuke robe ili usluge, a ako ne plate 60-i dan da im bez prava žalbe 61. ili najkasnije 62. sjednem na imovinu i naplatim račun.

p.s. zaboravio si napisati da u toj Austriji na policama dućana ima za i kupiti JEFTINE i KVALITETNE hrane i robe.
Ta njihova NAJJEFTINA i KVALITETNA hrana i roba JEFTINIJA je od najjeftinijeg bofla u našim dućanima.

Naplatiti prisilno 61. dana nemoguće je u PREKRASNOJ a nije moguće niti sjesti na imovinu jer su nam “evidencije” o imovini iz doba MARIJE TEREZIJE (austrijska carica iz 18. st.). U prekrasnoj su se na početku tranzicije, najprije riješili “državnih” servisa koji su imali uhodani sistem uvida u prihodovnu i rashodovnu “imovinu” isporučitelja roba i usluga, na koju se moglo sjesti 61. dana s obrazloženjem da je njihovo “restrukturiranje” nužno zbog očuvanja “poslovne tajne” na “imovini” koja prolazi poslovnim računima, a zamraćivanje takvih podataka je nužano za razvoj tržišne ekonomije i “zdrave” konkurencije. Nakon toga usavršen je do savršenstva nova poslovna uzanca – nemoj platiti nikome dok te ne natjera sudom /malo sutra/, a tu poslovnu “kulturu” nikakava vizija do danas nije iskorijenila, a ni ovršni zakon.
U Austriji sve košta (skupo je) ne samo zato što kupuju vlastite (kvalitetne) proizvode, već i zato što dobro plaćaju svoje službenike koji se brinu da se sve “poslovne tajne” uredno zabilježe a dobavljači i kupci naplate u roku 30. a ne 60. dan a i porez, također.

Naplatiti prisilno 61. dana nemoguće je u PREKRASNOJ a nije moguće niti sjesti na imovinu jer su nam “evidencije” o imovini iz doba MARIJE TEREZIJE (austrijska carica iz 18. st.). U prekrasnoj su se na početku tranzicije, najprije riješili “državnih” servisa koji su imali uhodani sistem uvida u prihodovnu i rashodovnu “imovinu” isporučitelja roba i usluga, na koju se moglo sjesti 61. dana s obrazloženjem da je njihovo “restrukturiranje” nužno zbog očuvanja “poslovne tajne” na “imovini” koja prolazi poslovnim računima, a zamraćivanje takvih podataka je nužano za razvoj tržišne ekonomije i “zdrave” konkurencije. Nakon toga usavršen je do savršenstva nova poslovna uzanca – nemoj platiti nikome dok te ne natjera sudom /malo sutra/, a tu poslovnu “kulturu” nikakava vizija do danas nije iskorijenila, a ni ovršni zakon.
U Austriji sve košta (skupo je) ne samo zato što kupuju vlastite (kvalitetne) proizvode, već i zato što dobro plaćaju svoje službenike koji se brinu da se sve “poslovne tajne” uredno zabilježe a dobavljači i kupci naplate u roku 30. a ne 60. dan a i porez, također.

Naplatiti prisilno 61. dana nemoguće je u PREKRASNOJ a nije moguće niti sjesti na imovinu jer su nam “evidencije” o imovini iz doba MARIJE TEREZIJE (austrijska carica iz 18. st.). U prekrasnoj su se na početku tranzicije, najprije riješili “državnih” servisa koji su imali uhodani sistem uvida u prihodovnu i rashodovnu “imovinu” isporučitelja roba i usluga, na koju se moglo sjesti 61. dana s obrazloženjem da je njihovo “restrukturiranje” nužno zbog očuvanja “poslovne tajne” na “imovini” koja prolazi poslovnim računima, a zamraćivanje takvih podataka je nužano za razvoj tržišne ekonomije i “zdrave” konkurencije. Nakon toga usavršen je do savršenstva nova poslovna uzanca – nemoj platiti nikome dok te ne natjera sudom /malo sutra/, a tu poslovnu “kulturu” nikakava vizija do danas nije iskorijenila, a ni ovršni zakon.
U Austriji sve košta (skupo je) ne samo zato što kupuju vlastite (kvalitetne) proizvode, već i zato što dobro plaćaju svoje službenike koji se brinu da se sve “poslovne tajne” uredno zabilježe a dobavljači i kupci naplate u roku 30. a ne 60. dan a i porez, također.

U slučaju neplaćanja svi si moramo postavit pitanje dali je roba koju prodajemo potrebna na tržištu. Naravno svi kažu: joj imam konkurenciju pa kad ne plate meni odu kod njih itd. No ako Vašu robu nemožete prodati uz uvijet sigurne ili avansne uplate morate razmislit o promjenama i to brzo, jer bi Vas brzo mogla zabolit glava !
Trik sa jeftinom robom je bolje ne objašnjavati jer znamo da je kalkulacija nešto što pokazuje našu neučinkovitost, nekonkuretnost ili nerad što je najgore, e ali je cijena održavanja broja zaposlenih koji su možda i naši najbliži rođaci majke i očevi. E pa sad birajte dali želite dati otkaz cijeloj svojoj obitelji jer nije konkurentna kao Japanci ili neki drugi narodi koji samo rade i rade.