“Sve je imo,ništa imo nije….”,a ja se već uplašila da se ovo SLK odnosi na tebe…[smiley8][smiley2]
Evo jedne pjesme Arsena Dedića iz knjige Hotel Balkan…
Ne nosim više sat
Ne nosim više sat
i ne znam koje je doba
on je u izvjesnom smislu
od mene učinio roba
Ne nosim više sat
kakva sam bio luda
bio sam odviše točan
i stizao sam svuda
Sve što mi je ostalo
od prošlog vremena
na slobodnoj ruci
samo trag od remena
Ne nosim više sat
sudbinu svoju gorku
sad mnogo lakše mjerim
odkad nisam u toku
Kad lutali smo svijetom
ko raspršeno sjeme
govorili smo sebi
to je za neko vrijeme
I ne znajući da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali smo: Kopno
dok gledali smo vodu (…)
U započetoj priči
u ljubavi bez traga
jer svakoj smo se kući
približili do praga
U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo i stari
Dok vjerovali još smo
da samo put se mijenja
mi rekli smo si zbogom
govoreć do viđenja.
Kamanec, prekrasni stihovi!
Od kud su?
Arsen, “Balada o prolaznosti”, meni jedna od Arsenovih najdražih..
evo još nekoliko karika koje nedostaju…
Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje
al mislili smo: To je
tek privremeno stanje (…)
Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli
tek počeli smo nešto
a drugo već smo bili (…)
I ostali smo tako
kraj odlazeće vode
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode (…)
a ova:
Sjeti se ,Barbara. Bez prestanka je
kišilo nad Brestom tog dana,
a ti si hodala nasmijana,očarana,pokapana
pod kišom.
Sjeti se, Barbara.
jeb..a dalje ne znam. inače meni najdraža. Jacques Prevert u obradi R.Šerbedžije.
a i ovaj isječak:
….nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi,
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.
Iz “Pismo majci” S.Jesenjin
febo, ti si očito pripadnik mainstreama u Klubu ljubitelja poezije…
al evo ti svejedno jedna koju si možda i čuo jer je izvodi Šerbedžija
I ne da vam se hvalim, bilo je toga.
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora! Gdje sam sve bio,
gdje sam sve ljubio,
i kakve žene,
jer vama otvoreno mogu reći.
Kuda sam sve šetao po kiši, ujutro.
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj,
blizu Rusije.
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste,
i kakva je mene ostavljala na sjeveru,
pijući neko nerazgovijetno piće svoga naroda.
Daleko, daleko, kao u snovima,
opet netko ovdje u Zagrebu, u Jurjevskoj,
pa oči, providne i dragocjene, jedne Čehinje iz Brna,
Vozderkove,
premještene zauvijek u moju utrobu.
A takav snijeg i sve što treba;
bilo je, bilo, ali ono dvorište u kojem sam vas viđao,
između dva neodređena stabla, crna od vlage one jeseni,
vas tako običnu i raskalašenu domaćicu,
i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
u sezonama 97/98 i sljedeće –
šteta, nepovratno šteta.
(A. Dedić, “Popodnevna pjesma”)
dobra.
pa i nisam baš tipičan pripadnik mainstreama. jedan od
najdražih pisaca mi je Charles Bukowski.
pa nisam baš čuo da se bukowski proslavio poezijom [smiley11]
samo
“Cvijet, šaka i zvjerski jauk”
od njegovih zbirki poezije, nažalost ne posjedujem je, svejedno volim ga
u prozi.