Ova analiza u procjenu uopće ne uzima činjenicu da je rad također roba s kojom se trguje i za čije tržište također vrijedi zakon ponude i potražnje, te, što je još očitije – govori samo o tradicionalnim poslovima koje istiskuje tehnologija.

U propulzivnim industrijama, poput primjerice IT-a, nitko se ne brine oko plaće, u pravilu se traže bilo kakvi stručnjaci a visokokvalificirani se plaćaju jako dobro. Tako je čak i kod nas u takvim segmentu. Njih ne treba štititi institucijom minimalne plaće.

Što se tiče radne snage iz sektora gdje postoji ili konkurencija u vidu jeftine tehnologije ili jeftine radne snage s Istoka ili ih je jednostavno previše s istom diplomom – pa normalno je da postoji točka preko koje je neisplativo plaćati radnika. Njih minimalna plaća neće zaštititi.

Minimalna plaća je arbitrarno donešena politička odluka isposlovana od sindikata. Ne bazira se na znanstvenim modelima nego na zamišljanju sindikalaca kakav bi “trebao” biti minimum “pristojnog” življenja, te na pregovaranjima. Ona uopće ne uzima obzir minimum kvalitete rada kojom bi se ta plaća opravdala. Zato ona možda štiti zaposlenog radnika od percipiranog “izrabljivanja” od strane poslodavca – ali ne garantira njegov ostanak na poslu.

Nijedno radno mjesto nije u kamenu zapisano jer se potrebe tržišta stalno mijenjaju. Zato rješenje nije u mjerama minimalne plaće, koju bi po mom mišljenju trebalo potpuno ukinuti, nego u prekvalifikaciji postojeće radne snage za nove poslove. A da bi se to postiglo, potrebna je potpuna liberalizacija tržišta znanja. Edukacija državnog tipa, kakvu danas imamo, je postala usko grlo i glavni dugoročni problem, jer konstantno kasni za informacijama s tržišta rada i to ponekad desetljećima. Pogledajte samo kvote za upise na fakultete: pa kome treba toliko ekonomista i pravnika?

Posljedica će biti ta- da će ljudi raditi za još manje novaca…
/ na knjižice povremeno…/