razvio sam konceptualni okvir koji mi je dao prednost. Radi se o kompleksnim odnosima između razmišljanja i realnosti, ali sam iskoristio tržište kao test za potvrdu svoje teorije. Mogu ju zbrojiti u dvije jednostavne pretpostavke, Jedna je da je u situaciji u kojoj imate sudionike koji razmišljaju, njihov pogled na svijet je uvijek nepotpun i iskrivljen. To dovodi do moguće pogreške, Druga je da ti iskrivljeni pogledi mogu utjecati na situaciju na koju se odnose, a iskrivljeni pogledi dovode do neodgovarajućeg djelovanja. To je refleksivnost. Ova teorija mi je dala prednost, ali sad, kad je moja knjiga “Alchemy of Finance” praktično obavezna literatura za profesionalne sudionike na tržištu, izgubio sam svoju prednost. Kad sam to shvatio, prestao sam sudjelovati na tržištu.

To što je Soros svoju teoriju refleksivnosti iznimno uspješno primijenio na tržištu kapitala, može biti dodatna indicija (circumstantial evidence) koja bi upućivala na potvrdu istinitosti sadržaja pojma refleksivnosti. No, za potpunu potvrdu te istinitosti još uvijek nam nedostaje neposredni dokaz (direct proof). Pritom nam Soroseva natprosječna zarada koju je ostvario ne može poslužiti kao potrebna verifikacija da je ta teorija točna, jer njegov uspjeh ne moramo pripisati samoj refleksivnosti, nego nizu drugih, na burzi više ili manje, isprobanih varijabli (od posjedovanja i korištenja insiderskih informacija do unaprijed dogovorenoga zajedničkog i istodobnog djelovanja različitih brokerskih kuća sa svrhom manipulacije tržištem). Za pretpostaviti je da, zapravo, Sorosu nikako nije u interesu naći taj neposredni dokaz kojim bi posve nedvosmisleno potvrdio istinitost svoje teorije (koliko god to izgledalo nevjerojatno!). Jer, ako bi ga našao, to bi značilo da se ova teorija može provjeravati i da se u ponovljenom eksperimentu, pod istim uvjetima, mogu dobiti isti rezultati, što su temeljne pretpostavke znanosti. S druge strane, ako se ustrajava na tome da se ideja refleksivnosti ne može ni provjeravati ni ponoviti u praksi, treba postaviti pitanje: koja je vrijednost teorije koja je objasnila samo jedan jedini slučaj i to onaj iz prošlosti?

Popper kao ključnu vezu između svoje znanstvene i političke teorije izdvojio pojam racionalnosti (Popper, 1994.), koji se za razvoj i akumulaciju znanja u znanosti smatra condicio sine qua non, Soros je pristao ostati na razini iracionalnoga, smatrajući da se uz racionalni pristup, kao ključnu sastavnicu metode, ne može sagledati sveukupnost društvenih fenomena te bi, prema njegovu mišljenju, takvo nastojanje nužno u sebi sadržavalo pogrješku. Soros je upravo ljudsku iracionalnost uspješno dokazivao na svjetskim burzama na kojima niti jednom znanstvenom metodom nije moguće stvoriti algoritam koji bi objasnio buduće ljudsko djelovanje, a koje bi se moglo iskoristiti za stvaranje profita. Upravo suprotno, Soros je pokušao dokazati da teorija refleksivnosti, koja uključuje ljudsku iracionalnost, ima univerzalni karakter. Dijametralno oprečno od Sorosa, Popper je tvrdio da su upravo vrijednosti liberalizma, kao najracionalnijega političkog poretka, od općega značenja. Tako je kritički racionalizam u Popperovu djelu postao jedan od ključnih pretpostavki za realizaciju otvorenog društva kao stabilne zajednice. Pod ovim pojmom on je podrazumijevao da se, za razliku od prepuštanja masovnim iracionalnim uzbuđenjima, čovjek oslobađa uz pomoć racionalnoga sagledavanja situacija koje ga svakodnevno dotiču. Za Poppera su upravo znanost i politika sfere ljudskoga djelovanja u kojima racionalnost ima najvažniji utjecaj. Kad bi se dopustila iracionalnost u znanstvenom radu, to bi predstavljalo otklon od same znanosti. S druge strane, iracionalnost u politici Popper vidi kao najkraći put za uvođenje različitih oblika totalitarizama. Sorosevo je iskustvo na tržištu kapitala bilo suprotno. On je svoj profit mogao steći samo i isključivo ako je ljudsku iracionalnost ugradio u svoju teoriju, odnosno ako se ponašao upravo suprotno od većine (na tržištu).Zanimljivo je primijetiti da se Soros obogatio razmišljajući kao manjina, a istodobno zastupa demokraciju kao najbolji oblik vladavine u kojoj upravo većina ima političku moć i sve potrebne instrumente za donošenje odluka.