Ako ustrajete na lustraciji imate moj glas.od ovih nemožete biti gori.

Vodja tog pokreta je OSUDJENI ratni zlocinac, osoba pod cijim vodstvom je unisteno cjelokupno gospodarstvo Osijeka i Slavonije, ne mogu biti gori od ovih? Iskreno, cak bih volio da takvi dodju na vlast.

HEROJ A NE ZLOČINAC !

Najzaslužniji je za obranu Osijeka !

Zahvaljujući njemu nema OCEKA.

Vjerujem u Reviziju suđenja.

dok ne bude revidirano, suzdrži se ovakvih neukih komentara jer svojim izjavama rušiš ustavnopravni poredak ove države.

Vjerojatno ste posljednih dana čuli neke priče poput:

Priča broj jedan: Od četiri i po miljuna stanovnika raja na zemlji, više od milijun su umirovljenici (postotak i dalje raste), više od tristo tisuća radno sposobnih su nezaposleni (brojka raste za oko 6 do 10 000 svaki mjesec, obje vesele brojke prvi put su premašene krajem 1998.), a nekih devetsto i pedeset tisuća radi.

Priča broj dva: Gotovo dvije trećine tvrtki u Hrvatskoj (oko 27 000) trenutno ima blokiran račun. U njima je zaposleno stotinu i sedamdeset tisuća radnika. To je gotovo polovica zaposlenih koji zaista zarađuju. Naime, među onih 950 000 ogroman je broj onih koji su plaćeni iz državnog budžeta, dakle od našeg poreza. Od tih 170 000 njih 58 posto plaću ne prima duže od godinu dana.

Priča broj tri: Pogledajte tablicu (prenesenu iz varždinskog časopisa “Kapital”) na kojoj bez posebnoga udubljivanja možete svejočiti hrvatskom postignuću svjetskog ekonomskog rekorda – najbrži ikada zabilježeni rast nepodmirenih dugovanja. To je ona crta koja se diže. Ujedno, da dobro ste vidjeli, tvrtke su više dužne no što svi skupa uopće imamo novaca.

Priča broj četiri: Vrijednost hrvatski dionica su tijekom 1998. pale prosiječno od 50 do 75 posto. Gotovo da nije bilo dionice koja je zabilježila rast vrijednosti. Brokeri traže novi posao. Kapital nas napušta.

Priča broj pet: S početkom 1999. dovršava se djelovanje hrvatskog predmilenijskog buga. Nelikvidnost (to je kad se nema novaca na računu, pa ne možete podijeliti plaće, a radnici ne mogu na plac, pa tete s placa ne mogu kupiti sjeme za novu salatu., pa slijedeći mjesec više nema ni salate…) se preselila i u banke. Do sredine siječnja zabilježeno je prvi put da je na računima svih hrvatskih banaka i štedionica zajedno veći minus od plusa. To znači da nitko više nema novaca. Osim države, koja je izvukla banke uplatom plaća onima koji se financiraju iz državnog budžeta, dakle našim porezom. Dakle, porez je jedan od tih koji su odnijeli novce, i tko još?

U svojoj osnovi priča koja objašnjava ovih prethodnih pet je vrlo jednostavna. Privatizacija je dovela do toga da mnoge državne tvrtke preuzmu partijski provjereni tipovi koji će kad god zatreba izvući novac potreban za sigurno zadržavanje vlasti. No, ti isti baš i nisu bili kvalitetni gospodari (ono izračunaš koliko možeš potrošiti a da možeš zaraditi). Što neko vrijeme nije stvaralo probleme, jer bi sa svakim gubitkom ili otpustili dio radnika ili bi na imovinu tvrtke podignuli hipoteku (potpišeš u banci da ćeš im dati neko postrojenje, objekt ili slično ako ne uspiješ vratiti kredit). A u bankama su sijedili partijski kolege, pa je sve išlo ko po loju. Pa ipak, svaka pizdarija dođe svome kraju. U jednome trenutku bankama su ti loši gospodari (iliti gospoda Tajkuni) dugovali toliko , da više nisu mogli dizati nove hipoteke, a nije više bilo ni slobodnog kapitala u bankama. E tad se događa krah nekoliko banaka koje su se uplele u to kolo (Dubrovačka i Glumina kao najpoznatije.) A potpm se ruši i cijeli domino: bez mogućnosti da se podignu novi krediti, odnosno isplate stari događa se cijeli niz stvari. Tvrtke ostaju blokiranih računa, radnici odlaze kući. Druge tvrtke kojima te blokirane tvrtke duguju ne mogu doći do svojih novaca pa i same odlaze u blokadu, ne plaćaju svoja dugovanja, itd. Banke ne mogu dobiti natrag posuđeni novac pa ili propadaju ili udaraju po urednim platišama kredita i njima stvaraju nove probleme. A država koja ipak nema dovoljno novaca da pokrije sve rupe koje su napravili njeni prijatelji neke spašava (kojim novcem, može se nagađati, a neke giljotinira (Croatia Line/Šibenska plovidba, Dubrovačka banka/ glumina banka, kim / Belje… bit će toga slijedećih dana, samo gledajte). Sve u svemu, nema straha od milenijskog buga. Mi ćemo svoje odraditi sami do kraja godine. Kad se domino sruši do kraja, prebrojat ćemo se, izmjeriti si standard i ustvrditi jesmo li se zaustavili u 54-oj ili 35-oj. Sretno.

Časopis “NOMAD” veljača 1999. – autor: Valerij